Koristan sažetak za mujezina, imama i hatiba te propisi vezani za džamije
Knjiga pruža sveobuhvatan pregled propisa o ezanu, ikametu, imametu, džumanskoj hutbi i džamijskim adabima. Također, razmatra obaveze muezzina, imama i hatiba te naglašava važnost učenja šerijatskih propisa vezanih za ove dužnosti, kako bi se osiguralo njihovo ispravno obavljanje. Sadrži tekstove prenesene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz njihova pojašnjenja radi njihove pravilne primjene.
These files are generated automatically from the book's text; their layout may differ from the printed edition.
Koristan sažetak za muezzina, imama i hatiba, i propisi vezani za džamije
Naučno vijeće pri Organizaciji za islamski sadržaj na svjetskim jezicima
Zahvala pripada Allahu; Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Od Allaha tražimo zaštitu od zla nas samih i zla naših loših postupaka. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga na Pravi put ne može uputiti. Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Neka je salavat na njega, njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede na putu istine.
A zatim: Budući da su ljudi u konstantnoj potrebi za onim što će popraviti njihovo stanje, šerijat donosi propise koji to i osiguravaju. U to spada i ono što se odnosi na ezan i ikamet, zatim za imamet, džumansku hutbu i džamije. Stoga je velika odgovornost džamijskog muezzina, imama i hatiba koji predvodi džuma-namaz. Iz tog razloga potrudili smo se prirediti knjigu pod naslovom "Korisni sažetak za muezzina, imama i hatiba te propisi o džamijama", kao i prevesti je na nekoliko jezika.
1. Propisi ezana i ikameta
Ezan je od javnih znamenja islama i muslimana, budući da se njime poziva na namaz pet puta u toku dana i noći. Učenjaci su u svojim knjigama posvetili pažnju propisima ezana, njegovim sunnetima, mustehabima i onome što ga kvari, a sve to isključivo zbog važnosti i časnosti ovog ibadeta. [1] [1] Pogledaj: Fethul-mun'im šerh Sahih Muslim, 2/460.
Prvi odjeljak: Definicija ezana i ikameta
Šerijatska definicija ezana: obavještenje nastupanja namaskog vremena izrazima koji su šerijatski precizirani. [2] [2] Pogledaj: El-Mugni, Ibn Kudame, 1/292, Muhtarus-sihah, str. 16 - korijen أ ذ ن, El-Ezan vel-ikame, El-Kahtani, str. 5.
Šerijatska definicija ikameta: obavještavanje o početku obavljanja namaza izrazima koji su šerijatski precizirani. [3] [3] Pogledaj: Keššaful-kina', 1/230.
Drugi odjeljak: Propis ezana i ikameta
Ezan i ikamet su propisani po Kur'anu, Sunnetu i idžmau (konsenzusu).
Što se tiče Kur'ana, Uzvišeni Allah je kazao: "I kad pozivate na namaz, oni to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne razumiju." (El-Maide, 58.)
A što se tiče Sunneta, na njihovu propisanost ukazuju mnogobrojni hadisi, od kojih izdvajamo:
Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: "Kada su muslimani došli u Medinu, okupljali su se i iščekivali namaz, jer još uvijek nije postojao poziv na namaz (na osnovu kojeg bi lahko znali da je nastupio). Jednog dana su o tome razgovarali, pa neki od njih rekoše: 'Nabavite zvono poput kršćanskog zvona', a drugi rekoše: 'Ne, nego trubu poput jevrejskog roga.' Tada Omer reče: 'Zar nećete poslati čovjeka koji će pozivati na namaz?' Allahov Poslanik ﷺ tada reče: 'O Bilale, ustani i pozovi na namaz.'" [4] [4] El-Buhari, br. 604; Muslim, br. 377.
Što se tiče idžmaa, ummet se usaglasio na njihovoj propisanosti za pet obaveznih namaza.
Imam Ibn-Kudame El-Makdisi veli: “Ummet je saglasan da je ezan propisan za pet dnevnih namaza.” [5] [5] El-Mugni, 1/293.
Ezan i ikamet su fardi-kifaje muškarcima, i kod kuće i na putu, za pet dnevnih namaza, a ne i za ostale, zbog hadisa Malika b. Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem im je Poslanik ﷺ kazao: "Kada nastupi namasko vrijeme, neka vam neko od vas prouči ezan i neka najstariji među vama bude imam." [6] [6] El-Buhari, br. 628; Muslim, br. 674.
I budući da se oni ubrajaju u istaknute islamske obrede, nije ih dozvoljeno zapostavljati.
Što se tiče žena, njima nije propisan ezan ni ikamet, bez obzira da li žena klanja sama ili predvodi druge žene.[7] [7] Šerhul-Umdeh, Ibn Tejmijje – Knjiga o namazu, str. 101.
Treći odjeljak: Vrijednost ezana i ikameta
O vrijednosti ezana i muezzina preneseni su mnogi tekstovi, među kojima su sljedeće vrijednosti:
muezzin je od onih koji pozivaju Allahu i on je od ljudi koji najljepše govore. Uzvišeni kaže: "A ko govori ljepše od onog koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'" (Fussilet, 33.)
Muezzini će biti najdužih vratova na Sudnjem danu. Mu'avija, radijallahu 'anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "muezzini će imati najduže vratove na Sudnjem danu." [8] [8] Muslim, br. 387.
Ezan i ikamet tjeraju šejtana. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik ﷺ rekao: „Kada se uči ezan šejtan okrene leđa i bježi puštajući vjetar kako ne bi čuo učenje ezana. Kada muezzin završi učenje ezana, on se vrati. Kada se počne učiti ikamet za namaz, tj. uspostavi se namaz – on opet okrene leđa, a kada muezzin završi učenje ikameta – on opet dođe i ispriječi se, tj. unosi mu misli – između čovjeka i njegovog srca, govoreći mu: 'Sjeti se toga, sjeti se ovoga!', čega se ranije nije mogao sjetiti, tako da čovjek više ne zna koliko je klanjao.“ [9] [9] El-Buhari, br. 1222; Muslim, br. 389.
Muezzinu će svjedočiti sve što čuje njegov ezan. Prenosi se od Abdullaha b. Abdur-Rahmana el-Ensarija da mu je Ebu Se’id el-Hudri, radijallahu anhu, rekao: ,,Vidim te da voliš ovce i pustinju, pa kad budeš sa ovcama ili u pustinji i pozoveš na namaz, uči ezan naglas, jer glas muezzina dokle dopire neće čuti džin, čovjek ili nešto drugo, a da mu ne budu to svjedočili na Sudnjem danu." Ebu Seid je rekao: "Čuo sam to od Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem." [10] [10] El-Buhari, 609.
Kada bi ljudi istinski znali vrijednost ezana, sigurno bi za njega izvlačili žrijeb, odnosno međusobno bi određivali izvlačenjem ko će učiti ezan. Tako se od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: „Kada bi ljudi znali kakva je vrijednost u ezanu i prvom saffu, a ne bi imali drugi način da odrede ko će ući u prvi saff osim izvlačenja strelica, sigurno bi tako i postupili.“ [11] [11] El-Buhari, br. 615; Muslim, br. 437.
muezzinu će biti oprošteno dokle dopire njegov glas, potvrdit će mu sve što ga čuje, mokro i suho, i pripada mu nagrada poput nagrade onoga ko bude klanjao s njim; jer onaj koji upućuje na dobro je kao i onaj koji ga čini. Od Beraa b. Aziba, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Vjerovjesnik, s. a. v. s., rekao: "Zaista Allah i meleci Njegovi blagosiljaju prvi saff, a muezzinu se oprašta dokle mu dopire glas, potvrđuje mu sve što ga čuje od mokrog i suhog, i njemu pripada nagrada ravna nagradi onoga koji klanja s njim." [12] [12] Hadis bilježi Ahmed (18506) i En-Nesai (646). Munzeri u Et-Tergib vet-terhib (1/176) kaže da je lanac prenosilaca hasen džejjid. Ibn Mulakkin u El-Bedrul-munir (3/385) kaže da je ovaj lanac prenosilaca džejjid.
Zaista ezan predstavlja jedno od najvećih obilježja islama i on je razdjelnica između zemlje nevjerstva i zemlje islama. El-Buhari je u svom Sahihu naveo poglavlje pod naslovom: "Poglavlje o zaštiti krvi ezanom", a zatim je citirao hadis Enesa ibn Malika, radijallahu anhu: "Prenosi se da Poslanik ﷺ kada bi sa nama krenuo u pohod na neki narod, ne bi napadao dok ne bi svanulo i dok ne bi osmotrio. Pa ako bi čuo ezan, odustao bi od njih, a ako ne bi čuo ezan, napao bi ih." [13] [13] El-Buhari, br. 610; Muslim, br. 382.
Rekao je imam el-Hattabi: "U tome je pojašnjenje da je ezan obilježje vjere islama i da je to obaveza koja se ne smije zanemariti, te kada bi se stanovnici nekog mjesta složili da izostave ezan i odbili ga učiti, vladar bi imao pravo boriti se protiv njih zbog toga." [14] [14] Ea'lamul-hadis: Šerh Sahih El-Buhari (1/460).
Četvrti odjeljak: Uslovi ispravnosti ezana i ikameta
1. Islam: nisu ispravni ako ih obavi nevjernik, jer su to dva ibadeta, a ibadet nevjernika nije ispravan.
2. Razum: nisu ispravni ako ih obavi bezumna osoba, pijana osoba i dijete koje ne rasuđuje, kao ni ostali ibadeti.
3. Nijet (namjera): nisu valjani bez namjere, jer su to dva ibadeta, a ibadet nije valjan bez nijeta. To se zasniva na riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Doista se djela vrednuju prema namjerama, i doista svakom čovjeku pripada ono što je naumio." [15] [15] Hadis bilježi El-Buhari (1) i Muslim (1907), od Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu.
4. Muškost: nije ispravan (za muškarce) ezan žene niti njen ikamet.
5. Ezan učiti u namaskom vremenu: nije ispravan prije nastupa njegovog vremena, na osnovu hadisa Malika b. Huvejrisa, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik rekao: “...kada nastupi namasko vrijeme, neka neko od vas prouči ezan i neka najstariji među vama bude imam” [16], pa je naredbu za ezan vezao za prisustvo namaza, a ono biva tek nakon nastupanja namaskog vremena, dok se ikamet uči prilikom namjere ustajanja na namaz. [16] El-Buhari, br. 628; Muslim, br. 674.
6. Pridržavanje redoslijeda u ezanu, kao i u ikametu: pod redoslijedom se podrazumijeva da muezzin uči riječi ezana i ikameta u skladu sa šerijatskim tekstovima koji pojašnjavaju način učenja ezana i ikameta, bez izgovaranja neke riječi ili rečenice prije ili poslije druge mimo prenesenog redosliejda. Ezan je ibadet utvrđen ovim redoslijedom, pa se mora obavljati onako kako je prenesen, shodno riječima Poslanika, ﷺ: "Ko nešto novo uvede u ovu vjeru, što nije od nje to se odbija." [17] [17] Hadis bilježe El-Buhari, br. 2697, i Muslim, br. 1718, a hadis prenosi Aiša, radijallahu anha.
7. Učiti ezan – kao i ikamet – bez prekida: pod kontinuitetom se podrazumijeva uzastopno učenje riječi ezana bez prekidanja govorom ili djelom, te da se ne pravi duga pauza između njegovih dijelova.
8. Da ezan, kao i ikamet, bude na arapskom jeziku i izrazima koji su preneseni u Sunnetu, bez grešaka koje mijenjaju značenje.
9. Podizanje glasa prilikom učenja ezana, jer ukoliko bi muezzin učio prigušenim glasom, tako da ga čuje samo on, ne bi se ostvario cilj propisivanja ezana, shodno riječima Poslanika ﷺ: "Neka vam jedan od vas prouči ezan" [18], a ovo ukazuje na podizanje glasa kako bi ga čuli drugi; te se time ostvaruje slušanje koje je svrha oglašavanja. Kada neko uči ezan za sebe ili za onoga ko je prisutan s njim, nije uslov podizati glas prilikom toga, nego će podići svoj glas onoliko koliko je dovoljno da čuje sam sebe ili da ga čuje onaj ko je prisutan s njim. Međutim, ukoliko bi podigao svoj glas više od toga, bilo bi bolje, zbog hadisa kojeg prenosi Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu ’anhu, od Poslanika ﷺ: "...pa kad budeš sa ovcama ili u pustinji i pozoveš na namaz, uči ezan naglas, jer glas muezzina neće čuti džin, čovjek ili nešto drugo, a da mu ne budu to svjedočili na Sudnjem danu." [19] [18] Izvor hadisa je spomenut prije. [19] Izvor hadisa je spomenut prije.
Peti odjeljak: Osobine koje se traže kod muezzina
1. Da bude poznat po pravednosti i čestitosti, zbog govora Poslanika ﷺ: "Imam je garant, a muezzin povjerenik. Gospodaru naš, uputi imame i oprosti muezzinima." [20] Muezzin je povjerenik za vrijeme namaza i posta, a emanet može ispuniti samo pravedna osoba. Zbog toga muezzin ne smije biti grešnik (fasik), onaj koji javno čini grijehe, niti osoba narušenog morala i dostojanstva. [20] Ebu Davud, br. 517; et-Tirmizi, br. 207.
2. Da bude punoljetan, jer je ezan punoljetne osobe potpuniji. Ispravan je i ezan djeteta koje ima mogućnost razlučivanja sve dok ezan uči u namasko vrijeme. Kada prouči ezan, njegov ezan se smatra dovoljnim, jer se njime ostvaruje obavještavanje o nastupanju namaskog vremena.
3. Da poznaje namaska vremena kako bi ih tačno utvrdio te učio ezan na njihovom početku, jer ukoliko ih ne poznaje, postoji bojazan da će napraviti previd ili pogriješiti.
4. Da muezzin ima snažan glas, na osnovu hadisa Abdullaha ibn Zejda, radijallahu anhu, o snu o ezanu, pa mu je Poslanik ﷺ rekao: "To je istinit san. Ustani s Bilalom, jer ima snažniji i prodorniji glas od tebe, pa mu ispričaj to što ti je rečeno i neka on tako prouči ezan" [21], a značenje riječi: „i prodornijeg je glasa od tebe.“, je: jačeg i prodornijeg glasa od tebe, a to je dokaz da je pohvalno za muezzina uzeti čovjeka jakog i prodornog glasa, jer čovjek jakog glasa bolje obavijesti ezanom.[22] [21] Hadis bilježi Tirmizi (189) i kaže da je hadis hasen-sahih (ispravan). [22] Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 1/481.
5. Da muezzin ima lijep glas, shodno riječima Allahovog Poslanika ﷺ u prethodno navedenom hadisu Abdullaha ibn Zejda, radijallahu anhu: "Jer on je, zaista, ljepšeg i prodornijeg glasa od tebe", tj. ljepšeg i ugodnijeg glasa.
6. Da ima abdest i da nije džunub, jer su ezan i ikamet spominjanje Uzvišenog Allaha, a onome ko spominje Allaha preporučeno je da bude čist.
7. Učenje ezana stojeći, na osnovu riječi Allahovog Poslanika ﷺ: "O Bilale, ustani i pozovi na namaz." [23] Ibn Munzir je rekao: "Složili su učenjaci se da je od Sunneta da muezzin uči ezan stojeći." [24] [23] Hadis bilježi El-Buhari (604), i Muslim (377), a ravija je Ibn Omer, radijallahu anhuma. [24] El-Idžma' Ibn el-Munzira, str. 38.
8. Da uči ezan okrenut prema kibli; zbog onoga što se navodi u jednoj od predaja hadisa Abdullaha b. Zejda, radijallahu anhu, o snoviđenju ezana, u kojoj on kaže: "Pa se okrenuo prema kibli i rekao: 'Allahu ekber, Allahu ekber...'" [25] Ibnu-l-Munzir je rekao: “Saglasni su da je od Sunneta okretanje prema kibli prilikom učenja ezana.” [26] [25] Ebu Davud, br. 507. [26] El-Idžma', Ibn el-Munzir, str. 38.
9. Staviti kažiprste u uši, jer je tako postupio Bilal, radijallahu anhu, prilikom učenja ezana pred Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem. Tako se od Ebu Džuhejfe, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Vidio sam Bilala kako se, dok uči ezan, kreće u krug i okreće usta na desnu i na lijevu stranu, a dva mu prsta u dva uha. Allahov Poslanik ﷺ bio je u njegovom crvenom šatoru..." [27] [27] Bilježi Tirmizi (197) i kaže: "Hadis je hasen-sahih", a njegova osnova nalazi se u Sahihu-l-El-Buhariju (634) u verziji: "Prenosi se od Avna ibn Ebi Džuhajfe, a on prenosi od svog oca, da je vidio Bilala kako uči ezan, pa sam počeo pratiti njegova usta na desnu i na lijevu stranu dok je učio ezan."
Nakon što je zabilježio ovaj hadis, imam Tirmizi kaže: "Po ovome postupaju islamski učenjaci: smatraju pohvalnim da muezzin stavi svoje prste u uši prilikom učenja ezana."
Upitan je Ibn Šubruma zašto je muezzinu naređeno da stavi prste u svoje uši? Rekao je: "Radi jačine glasa..." [28] [28] El-Ewsat, 4/11.
En-Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao je: "Sunnet je da stavi svoje prste u uši, i oko toga postoji saglasnost, što prenosi El-Mehamili u djelu El-Medžmu' od većine islamskih učenjaka. Naši učenjaci su kazali: 'U tome je još jedna korist, a to je da neko možda neće čuti njegov glas zbog gluhoće, udaljenosti ili nečeg drugog, pa će na osnovu njegovih prstiju zaključiti da uči ezan.'"[29] [29] Šerhul-Muhezzeb, 3/113.
10. Da glavu okrene desno kada izgovara: "hajje ales-salah", oba puta, a lijevo kada izgovara: "hajje alel-felah", oba puta, ne pomjerajući pri tome stopala; shodno hadisu Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, o Bilalovom, radijallahu anhu, učenju ezana pred Poslanikom ﷺ u kojem kaže: “Počeo sam pratiti njegove usne, ovamo i onamo, na desnu i na lijevu stranu, dok je izgovarao: ‘Hajje ales-salah, hajje alel-felah.’” [30] I zato što tako poziv za namaz bolje dopire do onih koji su udaljeni od džamije. [30] Bilježe ga El-Buhari (634) i Muslim (503), a ovo je Muslimova verzija.
11. Ezan se uči polahko, jasno i razgovjetno, bez razvlačenja i pretjeranog produžavanja riječi, jer je ezan obavijest onima koji su izvan džamije, pa je polagano učenje svrsishodnije; dok se ikamet uči brzo, jer je on obavijest prisutnima, pa mu zato odgovara ubrzano učenje. [31] [31] Pogledaj: El-Mugni, Ibn Kudame, 1/295.
12. Da se ezan uči onako kako je propisano, prijatnim i tečnim glasom, bez usiljenosti i grešaka u izgovoru. Isto, da se ne pretvara u pjevanje, da se riječi ne produžavaju na način koji ga izvodi iz njegove svrhe, već da ga muezzin uči svojim glasom, vodeći računa o njegovim uslovima i šerijatskim adabima.
Šesti odjeljak: Svojstvo ezana i ikameta
Ezan i ikamet imaju načine koji su preneseni u poslaničkim tekstovima. Od onoga što je preneseno o načinu ezana i ikameta jeste hadis Abdullaha b. Zejda, radijallahu anhu, a riječi ezana u njemu su:
"Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber. Allah je najveći, Allah je najveći, Allah je najveći, Allah je najveći;
Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu en la ilahe illallah, svjedočim da nema boga osim Allaha, svjedočim da nema boga osim Allaha;
Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik, svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik;
Hajje 'ales-salah, Hajje 'ales-salah, Dođite na namaz, dođite na namaz;
Hajje 'alel-felah, Hajje 'alel-felah, Dođite na spas, dođite na spas;
Allahu ekber, Allahu ekber, Allah je najveći, Allah je najveći;
La ilahe illallah, Nema boga osim Allaha."
A riječi ikameta:
"Allahu ekber, Allahu ekber, Allah je najveći, Allah je najveći;
Ešhedu en la ilahe illallah, Svjedočim da nema boga osim Allaha;
Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik;
Hajje 'ales-salah, Hajje 'ales-salah, Dođite na namaz, dođite na spas;
Kad kametis-salah, Kad kametis-salah, Namaz je uspostavljen, Namaz je uspostavljen;
Allahu ekber, Allahu ekber, Allah je najveći, Allah je najveći;
La ilahe illallah, Nema boga osim Allaha." [32] [32] Bilježe Ebu Davud, br. 499, i Et-Tirmizi skraćeno, br. 189, i kaže: "Hadis od Abdullaha b. Zejda je hasen-sahih."
Ovo je način učenja ezana i ikameta koje je Bilal, radijallahu anhu, ustrajno učio sa Allahovim Poslanikom ﷺ u mjestu boravka i na putovanju, sve dok Poslanik ﷺ nije preselio na Ahiret.
I na sabahskom ezanu, nakon riječi: "Hajje alel-felah", kaže: "Es-salatu hajrun minen-nevm", dva puta; na osnovu onoga što prenosi Ebu Mahzura, radijallahu anhu, da mu je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ako je sabahski ezan, reci: 'Es-salatu hajrun minen-nevm, es-salatu hajrun minen-nevm.'" Namaz je bolji od spavanja, namaz je bolji od spavanja. [33] [33] Ebu Davud, br. 500; en-Nevevi u djelu Hulasetul-ahkam (1/286) kaže da je hadis hasen.
Postoji još jedan način učenja ezana, a to je terdži', odnosno ponavljanje. To znači da muezzin riječi kelimei-šehadeta prvo izgovori u sebi, a zatim ih ponovi glasno, dok se prilikom ikameta ove riječi izgovaraju po dva puta. Ovaj način je prenesen u hadisu Ebu Mahdure, radijallahu anhu, u kojem on kaže da ga je Allahov Poslanik ﷺ lično podučio učenju ezana, rekavši: "Reci: 'Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah', po dva puta, zatim se vrati, pa produži svoj glas: 'Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Hajje 'alessalah, Hajje 'alessalah, Hajje 'alel-felah, Hajje 'alel-felah, Allahu ekber, Allahu ekber, La ilahe illallah.'
A ikamet: 'Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu en la ilahe illallah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Hajje 'ales-salah, Hajje 'ales-salah, Hajje 'alel-felah, Hajje 'alel-felah, Kad kametis-salah Kad kametis-salah Allahu ekber, Allahu ekber, La ilahe illallah; Allah je najveći, Allah je najveći, Allah je najveći, Allah je najveći, Svjedočim da nema boga osim Allaha, Svjedočim da nema boga osim Allaha, Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik, Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik, Dođite na namaz, Dođite na namaz, Dođite na spas, Dođite na spas, Uspostavlja se namaz, Uspostavlja se namaz, Nema boga osim Allaha.'" [34] [34] Ebu Davud: 502, 503.
Ovo spada u dozvoljenu raznolikost, pa koji god od ovih potvrđenih načina muezzin odabere, ispravno je. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, nakon što je spomenuo neke od potvrđenih oblika ezana, kaže: "Pa kada je to tako, onda je ispravan stav ehlul-hadisa i onih koji su s njima saglasni, prihvatanje svega onoga što je po tom pitanju vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Oni ne smatraju pokuđenim ništa od toga, jer je raznolikost formi ezana i ikameta poput raznolikosti kiraeta, tešehhuda i tome slično. I niko nema pravo smatrati pokuđenim ono što je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, utemeljio kao sunnet svome ummetu." [35] [35] Medžmu'ul-fetava, 22/66.
Sedmi odjeljak: Šta izgovara onaj koji sluša ezan i koja dova se uči nakon njega
Pohvalno je onome ko čuje ezan ponavljati za muezzinom, na osnovu hadisa Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Kada čujete ezan, govorite isto što i muezzin govori." [36] Izuzev kod "hajjaletejn", a to su riječi muezzina: "Hajje ales-salah" i "Hajje alel-felah", tada je pohvalno onome ko čuje ezan poslije svake od njih reći: "La havle ve la kuvvete ila billah", zbog hadisa Omera ibnul Hattaba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Kada muezzin izgovori: 'Allahu ekber, Allahu ekber' (Allah je najveći, Allah je najveći), pa neko od vas kaže: 'Allahu ekber, Allahu ekber', pa muezzin izgovori: 'Ešhedu en la ilahe illallah' (Svjedočim da nema istinskog boga mimo Allaha), pa neko od vas kaže: 'Ešhedu en la ilahe illallah', pa muezzin: 'Ešhedu enne Muhammeden resulullah' (Svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik), pa neko od vas: 'Ešhedu enne Muhammeden resulullah', pa muezzin: 'Hajje 'alessalah' (Dođite na namaz), pa neko od vas: 'La hawle we la kuwwete illa billah' (Nema snage niti moći mimo Allaha), pa muezzin: 'Hajje 'alel-felah' (Dođite na spas), pa neko od vas: 'La hawle we la kuwwete illa billah', pa muezzin: 'Allahu ekber, Allahu ekber', pa neko od vas: 'Allahu ekber, Allahu ekber', pa muezzin: 'La ilahe illallah', pa neko od vas izgovori iz dubine svoga srca: 'La ilahe illallah', ući će u Džennet." [37] [36] Hadis bilježe El-Buhari (611) i Muslim (383). [37] Muslim, br. 385.
I da izgovori: "Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji druga nema, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Zadovoljan sam time što je moj Gospodar Allah, što je moj poslanik Muhammed, što je moja vjera islam", nakon šehadeta.
Sa'd ibn Ebi Vekkas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ko kaže kada čuje muezzina sljedeće riječi: 'Ešhedu en la ilahe illallahu wahdehu la šerike lehu, we enne Muhammeden 'abduhu we resuluhu, raditu billahi rabben we bi Muhammedin resulen we bil islami dinen' (Svjedočim da nema istinskog boga mimo Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Zadovoljan sam Allahom kao Gospodarom, Muhammedom kao poslanikom i islamom kao vjerom), bit će mu oprošteni grijesi."[38] [38] Muslim, br. 386.
A kada muezzin na sabahskom ezanu kaže: "Es-salatu hajrun minen-nevm", onaj koji sluša reći će isto, shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada čujete ezan, govorite isto što i muezzin govori." [39] [39] Muttefekun alejhi.
Nakon toga treba donijeti salavat na Vjerovjesnika, a zatim reći ono što se navodi u hadisu od njega ﷺ da je rekao: "Ko kaže kada čuje poziv ezana: 'Allahu moj, Gospodaru ovog potpunog poziva i uspostavljenog namaza, podari Muhammedu el-vesile i el-fadile - poseban stepen i najviši položaj, i proživi ga na hvale vrijednom mjestu koje si mu obećao', time će steći moje zagovorništvo na Sudnjem danu." [40], Značenje: "savršenog poziva", tj, ezana. On je potpun i savršen, jer u sebi sadrži veličanje Allaha, tevhid, svjedočenje poslanstva, te poziv u dobro. "i uspostavljenog namaza", odnosno koji će se obaviti. "el-vesile", položaj u Džennetu. "el-Fadile", visoki položaj koji niko s njim ne dijeli. "i proživi ga na hvale vrijednom mjestu", to je svaki položaj u kojem će ga ljudi hvaliti, a u to spada i najveće zauzimanje za sva stvorenja, posredstvom kojeg će se zauzimati za okupljanje na Sudnjem danu kako bi im se presudilo. [40] Hadis bilježi El-Buhari (614), od Džabira, radijallahu anhu.
Od Abdullaha ibn 'Amra ibn el-'Asa, radijallahu anhuma, prenosi se da je čuo Allahovog Poslanika ﷺ kako veli: "Kada čujete muezzina da uči ezan, govorite ono što on govori, zatim donesite salavat na mene, jer ko donese jedan salavat na mene, Allah donese na njega deset salavata. Nakon toga, tražite od Allaha za mene vesilet, to je posebno mjesto u Džennetu koje priliči samo jednom Allahovom robu. Nadam se da ću to biti ja. Ko zatraži za mene vesilet, bit će mu dozvoljen šefa’at." [41] [41] Muslim, br. 384.
Novotarije koje su uvedene u ezan: - muezzinovo glasno donošenje salavata i selama na Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslije ezana, - zajednički zikr poslije ezana, a to je: "Allahu moj, Gospodaru ovog potpunog poziva...", - podizanje ruku prilikom upućivanja dove njime, - dodavanje onoga ko ponavlja za muezzinom riječi "hakkan" ili "ebeden" u posljednjoj rečenici, pa kaže: "Hakkan la ilahe illallah" ili "Ebeden la ilahe illallah", zbog nepostojanja dokaza za sve to.
Osmi odjeljak: Propis izlaska iz džamije poslije ezana
Zabranjen je izlazak muškarcu iz džamije poslije ezana dok ne klanja, osim ako ima opravdanje ili nijet povratka u džamiju, tada mu nema smetnje. Prenosi se da je Ebu Eš-Ša'sa kazao: "Sjedjeli smo u džamiji sa Ebu Hurejrom, pa je muezzin proučio ezan. Tada je neki čovjek ustao i krenuo ka izlazu. Ebu Hurejra ga je pogledom pratio sve dok nije izašao iz džamije, a zatim rekao: 'Što se tiče ovog čovjeka, on se zaista suprotstavio Ebul-Kasimu, sallallahu alejhi ve sellem.'" [42] [42] Muslim (655).
Nakon što je zabilježio ovaj hadis u svom Sunenu, Tirmizi kaže: "Ovo je praksa učenjaka od ashaba Poslanika ﷺ i onih poslije njih: da niko ne izlazi iz džamije poslije ezana, osim s opravdanjem, da je bez abdesta ili zbog nečeg neophodnog." [43] [43] Sunenu Et-Tirmizi, 1/397, br. 204.
Deveti odjeljak: Koliko je vremena između ezana i ikameta?
U sunnetu se navodi ono što ukazuje da je bilo dovoljno vremena između ezana i ikameta. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu ’anhu, prenosi da je Poslanik ﷺ rekao: "Između svaka dva ezana je namaz, između svaka dva ezana je namaz", a potom je kod trećeg puta kazao: "Za onoga ko tako želi." [44] Pod izrazom dva ezana misli se na ezan i ikamet, pa muezzin ostavlja vrijeme između ezana i ikameta kako bi prisutni mogli klanjati dva rekata prije namaza, i kako bi džematlije došle i prispjele na namaz. [44] El-Buhari (627) i Muslim (838).
Rekao je imam Ahmed: "Trebalo bi da muezzin, kada prouči ezan, ne žuri sa učenjem ikameta, već da pričeka dok džematlije ne dođu u džamiju, i dok onaj koga pritišće nužda obavi nuždu, ostavljajući između ezana i ikameta vremena za predah." [45] [45] Šerhu Umdetil-fikh, Ibn Tejmijje, Poglavlje o namazu, 135.
Deseti odjeljak: Odgovornost muezzina i pravila vezana za njega
Muezzin treba svojim ezanom tražiti zadovoljstvo Allaha Uzvišenog, shodno hadisu Osmana ibn Ebil-Asa, radijallahu anhu, koji kaže: "Zaista, od posljednjeg što mi je oporučio Allahov Poslanik ﷺ bilo je da postavim muezzina koji neće uzimati najamninu za svoje učenje ezana." [46] [46] Hadis bilježi Tirmizi (209) i kaže da je hasen.
Tirmizi, rahimehullah, nakon što je zabilježio ovaj hadis, kaže: "Po ovome postupaju islamski učenjaci: smatrali su pokuđenim da muezzin uzima najamninu za učenje ezana, a smatrali su pohvalnim da se nada Allahovoj nagradi za svoj ezan."
A što se tiče davanja naknade muezzinu iz državne kase muslimana (bejtul-mala), to nije sporno, jer je državna kasa upravo uspostavljena radi dobrobiti muslimana, a ezan i ikamet su od koristi muslimanima. [47] [47] Pogledaj: El-Ezan vel-ikame, El-Kahtani, 19.
I dužan je znati da je odgovoran za učenje ezana za pet namaza u njihovo vrijeme, shodno riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Imam je garant, a muezzin povjerenik.“ [48] To znači: on je povjerenik za namaska vremena, pa je obavezan doći u džamiju pod abdestom dovoljno vremena prije ezana i ne izostajati osim uz opravdanje, a u tom slučaju dužan je odrediti nekoga ko će ga zamijeniti u učenju ezana. [48] Ebu Davud (517), Tirmizi (207), od Ebu Hurejre.
Muezzin treba obratiti pažnju na sljedeće stvari:
(1) Da vodi brigu o čistoći džamije i njegovom čuvanju, te da u tome sarađuje sa radnicima i džematom džamije, jer Allah je doista pohvalio one koji održavaju Njegove kuće, rekavši: "Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje, oni su na Pravom putu." (Et-Tevba, 18.) Bilo da se njihovo održavanje ogleda u izgradnji, čuvanju i čišćenju, ili u obavljanju namaza i spominjanju Allaha u njima, oba značenja se podrazumijevaju pod العمارة - održavanjem. [49] [49] Pogledaj: Fethul-bari - Ibn Hadžer, 1/541.
(2) Da nauči ispravno vjerovanje i propise ezana, tahareta i namaza, da nauči napamet dobar dio Allahove Knjige, te da bude osposobljen da zamijeni imama ukoliko on izostane sa namaza.
(3) Da poziva na činjenje dobra, a odvraća od činjenja zla i poziva Uzvišenom Allahu mudrošću i lijepim savjetom, da bude blag prema ljudima i strpljivo podnosi njihovo uznemiravanje, te da u tome sarađuje sa imamom džamije.
(4) Da se džamija ograniči na znanje i ibadet, kao i na ono što koristi klanjačima, te da se čuva od svega što im šteti u njihovoj vjeri i na dunjaluku.
(5) Da održava bliskost i potpomaže se sa džematom džamije i njenim stalnim posjetiocima, da se raspita za njih ako izostanu, obiđe njihove bolesnike, klanja im dženazu i isprati je, te da bude uz njih u nesrećama i nedaćama.
2. Propisi imameta
Prvi odjeljak: Definicija imameta
Imamet u namazu: da čovjek iz redova klanjača istupi naprijed kako bi ga oni slijedili u njihovom namazu. Imam u namazu je onaj za kojim se ljudi povode, to jeste koga slijede u namazu. [50] [50] Pogledaj: Hašijetur-revd el-murbi', 2/296, El-Imame fis-salah lil-Kahtani, str. 6.
Drugi odjeljak: Propisanost imameta i njegova vrijednost
Imamet u namazu jedno je od najboljih djela koja preuzimaju najbolji ljudi, oni koji posjeduju plemenita svojstva poput znanja, učenja, pravednosti i drugog, kao što će biti pojašnjeno. Namaz u džematu se bez njega ne može ni zamisliti, a namaz u džematu je jedno od najvećih javnih obilježja islama. [51] [51] Pogledaj: El-Mevsu'atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 6/201.
Vrijednosti imameta
1. Vrijednost imameta je općepoznata. Vjerovjesnik ﷺ ga je lično obnašao, kao i njegove pravedne halife, a i dalje ga obnašaju najbolji muslimani po znanju i djelima. [52] [52] Pogledaj: El-Imame fis-salat od El-Kahtanija, 9.
2. Imamet u namazu je plemenito šerijatsko vođstvo koje (trebaju da) obnašaju plemeniti ljudi, shodno riječima Vjerovjesnika, ﷺ: "Ljude predvodi u namazu onaj koji najbolje uči Knjigu Uzvišenog Allaha..." [53], a poznato je da je onaj koji najbolje uči Kur'an najvredniji, pa njeno vezivanje za njega ukazuje na vrijednost imameta. [54] [53] Hadis bilježi Muslim (673), a prenosi Ebu Mes'ud el-Ensari, radijallahu anhu. [54] Pogledaj: Eš-šerh el-mumti' 'ala Zadil-mustakni', 2/41.
3. Dova Poslanika ﷺ za uputu imama. Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Allahov Poslanik ﷺ rekao je: 'Imam je garant, a muezzin je povjerenik. Gospodaru naš, uputi imame i oprosti muezzinima.'" [55] [55] Ebu Davud, br. 517; et-Tirmizi, br. 207.
Značenje riječi: "Imam je garant", tj. jamči za ispravnost namaza onih koji klanjaju za njim, zbog povezanosti njihovog namaza s njegovim namazom. A značenje: "Allahu, uputi imame", tj. uputi ih na ispravan put, kako bi obavili namaz na najpotpuniji način. [56] [56] Pogledaj: Šerh Ebi Davud od El-Ajnija, 2/468, i Fejdul-kadir od El-Munavija, 3/182.
Treći odjeljak: Ko je najpreči za imamet
Poslanik ﷺ je objasnio ko je najpreči i najdostojniji imameta. Allahov Poslanik ﷺ kazao je: „Ljude predvodi u namazu onaj koji najbolje uči Knjigu Uzvišenog Allaha, pa ako budu isti u tome, onda onaj koji najbolje poznaje Sunnet. Ako u Sunnetu budu isti, onda onaj koji je prije učinio hidžru. Ako budu i u hidžri isti, onda onaj koji je prije primio islam – a u drugoj predaji: onaj koji je stariji. Neka ne predvodi u namazu čovjek drugog u mjestu njegove ingirencije.“ [57] Najpreči i najzaslužniji ljudi za imamet su sljedeći: [57] Hadis bilježi Muslim (673).
1. Onaj ko zna najviše Kur'ana napamet i ko ga najispravnije uči, odnosno onaj ko je usavršio učenje Kur'ana i uči ga na najpotpuniji način, a uz to poznaje propise namaza. Pa, ako se nađu zajedno onaj ko više uči i onaj ko uči manje od njega, ali bolje poznaje propise, prednost će se dati učaču koji bolje poznaje propise nad onim koji više uči, a ne poznaje propise, jer je potreba za poznavanjem propisa namaza i njegovih pravila veća od potrebe za ispravnim učenjem.
2. Zatim učeniji u Sunnetu. Pa ako se nađu dvojica imama izjednačenih u učenju, ali jedan od njih bolje poznaje propise i učeniji je u Sunnetu, prednost ima onaj ko bolje poznaje propise, shodno riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pa ako su u učenju jednaki, onda onaj koji među njima najbolje poznaje Sunnet.“
3. Zatim onaj ko je ranije i prije učinio hidžru iz mjesta nevjerstva u mjesta islama, ukoliko su u učenju i poznavanju Sunneta jednaki; na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ako su u sunnetu jednaki, onda onaj koji je ranije učinio hidžru.“
4. Potom onaj koji je ranije primio islam, ukoliko su jednaki u hidžri; zbog riječi Poslanika ﷺ u prethodnom hadisu: "Ukoliko bi bili jednaki u hidžri, onda onaj ko je ranije primio islam." tj. ko je stariji u islamu.
5. Potom najstariji, ukoliko su izjednačeni u svim prethodnim stvarima, shodno riječima Poslanika ﷺ u jednoj od predaja prethodnog hadisa: „pa najstariji od njih po godinama“, a dokaz tome je i hadis od Malika ibn Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem se prenosi da je kazao: "Neka vam neko od vas prouči ezan i neka najstariji među vama bude imam." [58] [58] El-Buhari, br. 628; Muslim, br. 674.
Allahov Poslanik ﷺ u ovom hadisu daje prednost najstarijem po godinama, jer su bili približnog znanja.
Pa kada su izjednačeni u svemu prethodno navedenom i spore se, a svaki od njih želi imamet, među njima će se baciti kocka. Ko dobije pri izvlačenju, njemu će se dati prednost, jer su izjednačeni u pravima, a nije ih moguće spojiti, te će se među njima baciti kocka kao i kod ostalih prava.
Domaćin kuće je preči za imama od svog gosta, kao što je i vladar – a to je vrhovni imam – preči za imama od ostalih, ukoliko obojica ispunjavaju uvjete za imamet, jer Poslanik ﷺ kaže: "Neka čovjek ne predvodi drugog čovjeka u namazu u njegovoj kući, niti na mjestu njegove vlasti."
Slično njima je i stalni imam džamije. On je preči od drugih – osim vladara – pa makar neko drugi bio bolji učač Kur'ana i imao više znanja od njega, zbog općenitosti prethodnog hadisa.
Ibn Omer, radijallahu ’anhuma, imao je oslobođenog roba koji je klanjao u džamiji. Kada je on došao, njegov oslobođeni rob ga je propustio naprijed, pa mu je Ibn Omer rekao: "Ti si najpreči da budeš imam u svojoj džamiji." [59] [59] Bilježe je: Šafija u El-Umm (1/185), Abdurrezzak u El-Musannef (2/399) i Bejheki (3/126) (br. 5531). Nevevi u El-Hulasa (2/701) kaže: "Njegov lanac prenosilaca je dobar ili vjerodostojan." Albani je ocijenio lanac prenosilaca dobrim u Irvaul-galil (2/302).
Davanje prednosti drugome nad njim predstavlja kršenje njegovog prava i slamanje njegovog srca.
Učenjaci su se razišli oko toga da dječak koji razlučuje (mumejjiz) predvodi druge u namazu, pa je dio uleme to dozvolio na osnovu hadisa Amra b. Seleme, radijallahu 'anhu: "...da je predvodio svoj narod u namazu u vrijeme Vjerovjesnika ﷺ kada je imao šest ili sedam godina." [60] [60] El-Buhari (4302).
Ispravan je imamet onoga koji klanja nafilu onome koji klanja farz, zbog predaje Muaza b. Džebela, radijallahu 'anhu: "...da je sa Vjerovjesnikom ﷺ klanjao jaciju, a onda bi se vraćao, pa je svom narodu predvodio taj namaz." [61] [61] El-Buhari (701); Muslim (465).
Četvrti odjeljak: Kome je zabranjen imamet
Imamet je zabranjen u sljedećim slučajevima:
1. Imamet žene muškarcu, zbog općenitosti riječi Poslanika ﷺ: "Neće uspjeti narod koji je ženu postavio za predvodnika (pretpostavljenog)" [62], a vođstvo je vrsta uprave, i zato što je osnova njeno stajanje u zadnjim saffovima, kao što se navodi u Sunnetu, pa se od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Najbolji saff za muškarce jest prvi, a najgori je zadnji, a najbolji saff za žene jest zadnji, a najgori je prvi." [63] Sve to radi njene zaštite i pokrivanja, pa kada bi joj se dala prednost u imametu, to bi se kosilo sa ovim šerijatskim principom. Islamski učenjaci imaju konsenzus o ovom pitanju. Imam Ibn Hazm, Allah mu se smilovao, kaže: "Složili su se da žena ne može predvoditi muškarce u namazu dok oni znaju da je ona žena, pa ukoliko to učine, njihov namaz je jednoglasno neispravan." [64] [62] Hadis bilježi El-Buhari (4425), od Ebu Bekre, radijallahu anhu. [63] Muslim, br. 440. [64] Meratibul-idžma' (str. 27).
2. Imamet onoga ko nije čist i onoga na kome je nedžaset, a on to zna. Pa ukoliko muktedije to nisu znale sve do završetka namaza, njihov namaz je ispravan, na osnovu onoga što se prenosi od Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, “...da je predvodio ljude u namazu, a bio je džunub, pa je ponovio namaz, a njima nije naredio da ga ponove.” [65] [65] Sunen, ed-Darakutni, br. 1371.
Abdurrahman ibn Mehdi, Allah mu se smilovao, rekao je: "Ovo je konsenzus: džunub ponavlja, a oni ne ponavljaju, i nije mi poznato da oko toga postoji razilaženje."[66] [66] Sunen Ed-Darekutnija (2/188).
3. Imamet onoga ko ne zna suru El-Fatiha napamet, ili je ne umije pročitati, ili u njoj uklapa harfove koji se ne uklapaju, kao onaj ko uklapa harf 'ha' u harf 'ra' u riječima Uzvišenog: "Elhamdu lillarrabil-alemin" (El-Fatiha, 2.) On uklapa harf u onaj koji mu nije identičan niti blizak. Ili jedan harf zamjenjuje drugim, poput onoga ko zamijeni harf ra harfom ja, ili napravi grešku koja mijenja značenje. Predvođenje namaza ovakve osobe nije ispravno, osim onima koji su poput njega; zbog njegove nemogućnosti da izvrši rukn namaza, ili zbog toga što time skrnavi namaz i njegovu suštinu.
4. Imamet onoga ko ima novotarije koje izvode iz vjere, shodno riječima Uzvišenog: "Zar da vjerniku bude isto kao fasiku? Ne, njima neće biti isto." (Es-Sedžda, 18.) Fasik je ovdje nevjernik, kao što se jasno vidi iz konteksta ajeta.
5. Zabranjeno je predvoditi namaz u džamiji koja ima stalnog imama, te nije ispravno da neko drugi predvodi namaz prije njega, osim uz njegovu dozvolu, ili ako on kasni, a vrijeme ističe. [67] [67] Pogledaj: El-es'ile vel-edžvibe el-fikhijje lis-Selman, 1/163.
Peti odjeljak: Osobe čiji je imamet pokuđen
Pokuđeno je da namaz predvodi:
1. Lehhan: to je onaj koji mnogo griješi (pravi lahn) u učenju Kur'ana čime se ne mijenja značenje, bilo da je u Fatihi ili nečemu mimo nje, kao kada bi proučio: "El-hamde lillahi" sa fethom na harfu dal. Njegov namaz je ispravan, a pokuđeno je da bude imam, zbog riječi Vjerovjesnika, ﷺ: „Ljude predvodi u namazu onaj koji najbolje uči Knjigu Uzvišenog Allaha.“ [68] [68] Izvor hadisa spomenut je prije.
Ako greška promijeni značenje u učenju mimo Fatihe, bilo iz zaborava, zbog nepoznavanja ili mahane na jeziku, njegovo imamstvo je ispravno uz pokuđenost, jer da je izostavio učenje mimo Fatihe, njegovo imamstvo bi bilo ispravno, pa je tako i ako napravi grešku u tome. A ako to učini namjerno, ono je neispravno, jer se poigrava u svom namazu.
2. Onaj ko ponavlja neke harfove, poput onoga koji ponavlja fa, ili ta, ili druge harfove. To je mekruh zbog dodavanja harfa u učenju.
3. Grešnik i novotar kojeg njegova novotarija nije izvela iz vjere. [69] [69] Pogledaj: Keššaful-kina', 1/475 i dalje.
4. Onaj ko predvodi narod, a većina ga s pravom mrzi. Od Ebu Umame, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Trojici ljudi namaz ne prelazi iznad njihovih ušiju: odbjeglom robu dok se ne vrati, ženi koja zanoći dok je njen muž je srdit na nju, i imamu (predvodniku) ljudi, a oni ga ne vole." [70] [70] Bilježi ga Tirmizi, br. 360, i rekao je: "Ovaj hadis je hasen-garib u ovoj verziji."
Imam Tirmizi kaže: "Skupina učenjaka smatrala je pokuđenim da čovjek predvodi ljude koji ga preziru. Pa, ako imam nije nepravedan, onda je grijeh samo na onome ko ga prezire. Ahmed i Ishak su o ovome rekli: 'Ako ga preziru jedan, dvojica ili trojica, nema smetnje da ih predvodi u namazu, sve dok ga ne bude prezirala većina džematlija.'" [71] [71] Sunenu Et Tirmizi, 2/192.
Pa ukoliko bi ga oni prezirali zbog toga što pazi na slijeđenje sunneta u namazu, tako što im uči sure preporučene sunnetom i predvodi ih smireno u namazu, nije pokuđeno da im bude imam, jer ga oni preziru neopravdano, te se njihov prezir ne uzima u obzir. Ukoliko ga neopravdano preziru, on bi ih trebao posavjetovati, opomenuti i pridobiti njihova srca, te ih predvoditi u namazu shodno onome što se navodi u Sunnetu. A ako Allah u njegovom nijetu vidi iskrenu namjeru da ih zbliži, Allah će mu to i olakšati. [72] [72] Pogledaj: Eš-šerh el-mumti' 'ala Zadil-mustekni', 4/253.
Šesti odjeljak: Mjesto imama u odnosu na muktedije
Od Sunneta je da imam istupi ispred klanjača, te će oni stati iza imama ukoliko ih je dvojica ili više, jer kada bi Poslanik ﷺ ustao na namaz, istupio bi naprijed, a njegovi ashabi bi stali iza njega, i na osnovu vjerodostojne predaje u kojoj stoji: "da su Džabir i Džebbar, radijallahu ’anhuma, stali sa njegove ﷺ desne i lijeve strane dok je klanjao, pa ih je uzeo za ruke i postavio ih iza sebe." [73] [73] Hadis bilježi Muslim (3010), u sklopu dugog hadisa koji prenosi Džabir, radijallahu anhu.
Ako je džematlija samo jedan čovjek, on će stati sa desne strane imama, u ravni s njim, na osnovu riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhu: "Allahov Poslanik ﷺ ustao je klanjati. Ustao sam i ja i stao pored njega sa njegove lijeve strane, pa me uzeo za uho i okrenuo me na njegovu desnu stranu." [74] [74] Hadis bilježe El-Buhari (6316) i Muslim (763).
A žene će biti iza saffova muškaraca, na osnovu hadisa Enesa, radijallahu anhu: "Ja i siroče stali smo u saff iza Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve selleme, a starica iza nas." [75] [75] El-Buhari, br. 380; Muslim, br. 658.
Imam bi trebao stati naspram sredine saffa. Šejh Ibn Baz veli: "Sunnet je da imam bude u sredini u džamijama, to je praktični sunnet kojeg se pridržavaju muslimani." [76] [76] To od njega prenosi šejh Se'id el-Kahtani, rahimehullah, u knjizi El-Imametu fis-salah, str. 55.
Također je kazao, rahimehullah: "saff počinje od sredine, iza imama, a desna strana svakog saffa bolja je od njegove lijeve strane, i obaveza je da se ne započinje saff dok se ne popuni onaj ispred njega."
Sedmi odjeljak: Preticanje imama
Obaveza je da muktedija započne s namaskim radnjama nakon svog imama, te da ga slijedi i povodi se za njim u njegovim radnjama. Muktedija ne istupa ispred onoga koga slijedi, niti radnje vrši istovremeno s njim. Naprotiv, on će paziti na njegova stanja i obavljati radnje odmah nakon imama, onako kako ih on čini. To iziskuje da se ni u kojem stanju ne razlikuje od njega; na osnovu onoga što je potvrđeno od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik ﷺ rekao: "Imam je postavljen da se slijedi i ne razilazite se s njime: kada čini ruku', činite ga i vi, kada izgovori: 'Semiallahu limen hamideh', vi recite 'Rabbena lekel-hamd', kada učini sedždu, učinite i vi, a kada klanja sjedeći, klanjajte sjedeći i vi svi. I ispravite saffove u namazu, jer je ispravljanje saffova, uistinu, dio ljepote namaza." [77] [77] El-Buhari, br. 722; Muslim, br. 417.
Zabranjeno je preticanje imama u svim ruknovima. Od Enesa ibn Malika, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Jednog dana nas je Allahov Poslanik ﷺ predvodio u namazu, pa kada je završio namaz, okrenuo se licem prema nama i kazao: 'O ljudi, ja sam vaš imam, pa me ne pretičite na ruku'u, niti na sedždi, niti na stajanju, niti pri odlasku; jer vas ja, uistinu, vidim ispred sebe i iza sebe.'" [78] Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kazao: "Zar se ne boji neko od vas kada podigne glavu prije imama, da mu ju Allah ne pretvori u glavu magarca, ili da njegov izgled ne bude nalikovao izgledu magarca?!" [79] [78] Muslim, br. 426. [79] El-Buhari, br. 691; Muslim, br. 427.
Onaj ko izgovori početni tekbir (tekbiretul-ihram) prije svog imama, njegov namaz nije ispravan, jer je uslov da ga donese poslije imama, a on je to propustio.
Osmi odjeljak: Razni propisi o imametu i džematu
Od propisa koji se odnose na imamet i džemat, osim prethodno navedenih:
1. Preporučljivost blizine punoljetnih i razumnih osoba imamu: prednost se daje punoljetnim, razumnim i vrlim osobama da budu iza imama, blizu njega; na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Neka iza mene stoje oni među vama koji su punoljetni i razumni, zatim oni koji dolaze poslije njih, a zatim oni koji dolaze poslije njih." [80] [80] Hadis bilježi Muslim (432), a hadis prenosi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu.
2. Težnja za prvim saffom: Pohvalno je klanjačima nastojati biti u prvom saffu, te se čuvati izostajanja iz njega; naime, Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ’anhu, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ vidio ashabe da se povlače u namazu unazad, pa im reče:
"Naprijed prođite i za mnom se povodite, a neka se za vama povode oni koji su iza vas. Neki ljudi će stalno kasniti (ili povlačiti se unazad) sve dok ih Allah ne unazadi (stavi pozadi)." [81] Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: „Kada bi ljudi znali kakva je vrijednost u ezanu i prvom saffu, a ne bi imali drugi način da odrede ko će ući u prvi saff osim izvlačenja strelica, sigurno bi tako i postupili“ [82], a značenje: "osim izvlačenja strelica", tj. bacali bi ždrijeb između sebe ko će od njih stati u prvi saff. [81] Muslim (438). [82] El-Buhari, br. 615; Muslim, br. 437.
Kada su posrijedi žene, za njih je pohvalno da stoje u zadnjim saffovima. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 'Najbolji saff za muškarce jest prvi, a najgori je zadnji, a najbolji saff za žene jest zadnji, a najgori je prvi.'" [83] Ovo važi ako žene klanjaju iza muškaraca bez pregrade, a ako klanjaju u prostoru za klanjanje koji je zaklonjen od muškaraca, tada trebaju popuniti prvi saff, a potom onaj iza njega i tako redom.[84] [83] Muslim, br. 440. [84] Pogledaj: Ibn Baz, "Medžmu' fetava", 12/196.
3. Imam ne treba žuriti prilikom učenja Fatihe, već treba usporiti kako bi je klanjač mogao proučiti. [85] [85] Pogledaj: El-Minzar fi bejan kesir minel-ahta' eš-šai'a, Salih Alu Šejh, str. 53.
4. Namaz čovjeka koji klanja sam iza saffa nije ispravan. Prenosi se od Vabise b. Ma’beda, radijallahu anhu, da je jedan čovjek klanjao sam iza saffa, pa mu je Vjerovjesnik ﷺ naredio da obnovi namaz. [86] [86] Hadis bilježi Tirmizi (230) i kaže da je Vabisin hadis hasen.
Deveti odjeljak: Sunneti koje bi imam trebao obavljati
Imam se treba pridržavati sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u imametu, a od sunneta je:
1. Da olakša svoj namaz za ljude, da vodi računa o stanju ljudi, što znači da imam staloženo klanja, te imamu nije dozvoljeno žuriti u namazu tako da muktedije ne mogu obaviti ruknove i vadžibe namaza, kao i da staloženo uči kako bi klanjači iza njega mogli upotpuniti svoj namaz. Od Ebu Mes'uda el-Ensarija se prenosi da je neki čovjek rekao: "Tako mi Allaha, Allahov Poslaniče, ja doista kasnim na sabah namaz, zbog toga što ga taj i taj oduljuje." Nikad nisam vidio Allahovog Poslanika ﷺ srditijeg u predavanju nego tada. Zatim je rekao: "Među vama zaista ima onih koji rastjeruju (džemat). Pa ko god od vas predvodi ljude u namazu, neka olakšava (namaz), jer među njima ima poneko slab, star i ima neku potrebu!" [87] [87] El-Buhari (90).
2. Da naredi poravnavanje saffova i popunjavanje praznina prije stupanja u namaz, jer je tako postupao Allahov Poslanik ﷺ i to naređivao klanjačima. Prenosi se od Numana b. Bešira, radijallahu anhu, da je rekao: "Allahov Poslanik ﷺ poravnavao je naše saffove kao da su strijele, sve dok ne bi vidio da smo shvatili. Jednog dana je izašao i stao, i gotovo da je izgovorio: "Allahu ekber", kada ugleda jednog čovjeka kako mu prsa strče iz saffa, te reče: 'Allahovi robovi, ili ćete saffove poravnati ili će Allah vaša lica razjediniti.'" [88]. [88] Bilježe ga El-Buhari (717) i Muslim (436), a ovo je Muslimova verzija.
Rekao je učenjak en-Nevevi, Allah mu se smilovao: "Kidah: drvca strijela kada se oblikuju i bruse. Značenje hadisa je: ulaže veliki trud u poravnavanje saffova sve dok ne postanu kao da njima ispravlja strijele, zbog njihove izrazite ravnoće i ispravljenosti." [89] [89] Vidjeti: En-Nevevi, Šerh Sahih Muslim (4/157).
3. Da im naredi da popune prvi saff, zatim onaj iza njega, a ako ostane praznina, neka to bude u posljednjim saffovima, shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Zar se nećete poredati u saffove kao što se redaju meleki kod svoga Gospodara?" "Rekosmo: 'O Allahov Poslaniče, kako opisuješ meleke kod njihovog Gospodara?' Rekao je: 'Popunjavaju prve saffove i zbijaju se u saffu.'" [90] [90] Hadis bilježi Muslim (430), a prenosi ga Džabir bin Semure, radijallahu anhu.
4. Slijediti Poslanika ﷺ u učenju u namazu, jer bi on ﷺ najčešće na sabahu učio sure iz skupine "Tivalul-Mufessal", na akšamu iz skupine "Kisarul-Mufessal", a na jaciji, podnevu i ikindiji iz skupine "Evsatul-Mufessal". Tako Sulejman b. Jesar prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je rekao: „Nisam klanjao ni za kim ko klanja sličnije Allahovom Poslaniku ﷺ kao što je bio slučaj klanjanja jednog čovjeka." Sulejman kaže: "Odužio bi prva dva rekata podne namaza, skrativši druga dva. Kraće bi učio i na ikindiji. Na akšamu bi učio sure iz skupine 'Kisarul-Mufessal', na jaciji iz skupine 'Evsatul-Mufessal', a na sabahu iz skupine 'Tivalul-Mufessal'.“ [91] [91] Hadis bilježi En-Nesai (982). Ibn Hažer el-Askalani u djelu Bulugul-meram, br. 286., kaže da je lanac prenosilaca ovog hadisa vjerodostojan.
Tivalul-mufessal: od sure El-Hudžurat do sure El-Burudž, evsatul-mufessal: od sure El-Burudž do sure El-Bejjine, a kisarul-mufessal: od sure El-Bejjine do kraja Kur’ana. [92] [92] Pogledaj: Mirkatul-mefatih, 2/700.
Deseti odjeljak: Osobine imama
Imam džamije se smatra stubom džamije, putem njega džamija ispunjava svoju misiju u širenju da've, osvješćivanju društva i prosvjećivanju ljudi o njihovoj vjeri. Ako je imam učen, razuman, pronicljiv, te poznaje običaje i stanja ljudi, njegov utjecaj na džemat i stanovnike naselja u kojem se džamija nalazi bit će dobar i koristan; on ih podučava, usmjerava i vodi ka svakom dobru i vrlini.
Takvi su bili imami koji su ispunjavali uvjete vođstva. U ranom periodu islama, Poslanik ﷺ bio je imam (predvodnik), zatim njegove pravedne halife, a potom vođe, vojskovođe, učenjaci i odabranici. Ovo ukazuje na to da onaj ko obavlja ovu dužnost mora biti na visokom stepenu vjere, morala, znanja i ponašanja.
Ovdje se ogleda važnost ove uloge u životu ljudi, jer se snaga imama odražava na njihova društva, a utjecaj njihove slabosti se pokazuje u tim društvima, zato što je džamija ta koja podučava društvo povezivanju riječi sa djelima. Ukoliko je imam slabog znanja ili razuma, ili lošeg morala i ponašanja, on donosi štetu, a ne korist. I ukoliko je zadaća imama usmjeravanje klanjača ka dobru, dobročinstvu i ispravnosti, onda je teško da neuki imam ostvari ovu časnu zadaću.
Može se desiti da imam ispunjava uvjete ove dužnosti u pogledu znanja i lične sposobnosti, ali je zaokupljen drugim poslovima koji ga odvraćaju od nje, što utječe na kvalitet obavljanja njegove dužnosti, pa kasni na namaz i ne nalazi dovoljno vremena za ponavljanje sura ili ajeta koje uči u namazima, te ga vidimo kako klanja učeći određene sure ili ajete, ne učeći ništa mimo njih.
Ponekad ga nadvladaju prohtjevi, neznanje, sukobi ili ekstremizam, pa odstupi od objektivnosti, odgojnog usmjeravanja i pozivanja mudrošću i lijepim savjetom.
Zaista, džamija ima veliki utjecaj u ovoj vjeri, jer ona predstavlja svjetionik upute u kojem rob uspostavlja vezu sa svojim Gospodarom, jača svoj iman i okuplja se sa svojom braćom, kako bi se svi međusobno potpomagali u širenju vrlina i borbi protiv poroka. Međutim, džamija to neće moći ostvariti osim ako Allah ne odredi imama koji posjeduje naučne i moralne odlike tražene od svakoga ko obnaša ovaj veliki položaj i obavlja zadatke ove časne dužnosti.
Najvažnije naučne odlike koje treba posjedovati vođa:
1. Iskrenost djela u ime Allaha, kako bi čovjek bio podržan, potpomognut, prihvaćen i voljen kod Allaha i kod ljudi.
2. Izbjegavanje želje za reputacijom i samohvale, jer se stvari i djela cijene prema ciljevima i namjerama i svakom čovjeku pripada samo ono što je namjerio, a onoga ko se ukrašava onim što ne posjeduje, Allah će osramotiti.
3. Da bude hafiz Allahove Knjige ili da zna napamet određeni njen dio, da redovno obnavlja ono što je naučio napamet i da ima svakodnevni vird učenja Kur'ana.
4. Da nauči napamet određen broj vjerovjesničkih hadisa iz Rijadus-salihina, Nevevijevih četrdeset hadisa, Bulugul-merama ili iz drugih priznatih hadiskih zbirki.
5. Da nauči ispravnu akidu, akidu Selefa.
6. Da nauči vjerske propise, a posebno propise o ibadetima, od kojih je najvažnije ono što se odnosi na čistoću, namaz, zekat i post, kao i propise o međuljudskim odnosima, kako bi poznavao pravila stjecanja i trošenja, upozorio ljude na prevaru, obmanu i bespravno uzimanje tuđeg imetka, te ih također upozorio na rasipništvo, pretjerano trošenje, škrtost i tvrdičluk, sa ciljem da njihovo raspolaganje imetkom bude u svjetlu Kur'ana i sunneta.
7. Da dobro poznaje arapski jezik kako bi shvatio značenja onoga što je Allah objavio Svome Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, jer je Kur'an objavljen na arapskom jeziku.
8. Čitanje životopisa Poslanika ﷺ njegovih vrlina i životopisa dobrih prethodnika, jer se u njima nalazi dobar primjer, divan uzor, bogatstvo korisnog znanja i visoka islamska kultura.
9. Da poznaje učenjake svoje zemlje i druge pouzdane učenjake utemeljene u znanju, poznate po ispravnom vjerovanju, znanju i razumu, te da se njima obraća u svemu što mu je potrebno od vjerskih pitanja i rješavanja problema svog društva.
10. Da poznaje islamske sekte i njihova uvjerenja, ideološke pravce i njihove namjere, te destruktivna učenja i njihove ciljeve, kako bi mogao o njima raspravljati u svjetlu Knjige Allaha Uzvišenog, sunneta Njegovog Poslanika ﷺ i onoga što su napisali priznati islamski učenjaci, te kako bi opovrgnuo njihove neistine i upozorio na njihovu neispravnost.
11. Da se upozna sa različitim medijima, spozna njihove prednosti i mane, te kako da ih iskoristi u pozivanju u islam, i da se čuva opasnosti koje oni nose po njega samog i njegovo društvo.
Kada imam džamije posjeduje ove odlike, time se, uz Allahovu dozvolu, postiže ispravnost i umjerenost.
Najvažnije karakterne osobine imama:
1. Imam džamije treba biti daija i učitelj džematu džamije i onima koji posjećuju njegov mesdžid, bilil oni stanovnici tog mjesta ili neko mimo njih, te mora uzeti Allahovog Poslanika ﷺ za uzor, jer je on divan primjer i najviši ideal za ummet i predvodnike. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i Posljednji dan, i koji često Allaha spominje." (El-Ahzab, 21.)
I da udalji sebe i džematlije od govora o dunjaluku i politici, te da džamiju učini isključivo mjestom za sticanje znanja i ibadet.
2. Da lično bude čist i uredan, te da se također brine o čistoći džamije, uređivanju i organiziranju njegovih stvari i održavanju njegovih pratećih objekata, da se kloni pretjerivanja u tome i da izbjegava ukrašavanje džamije.
3. Da bude lijepog ponašanja i izgleda, slijedeći sunnet Poslanika ﷺ puštanjem brade i skraćivanjem brkova, uz izbjegavanje spuštanja odjeće ispod članaka, da se drži skrušenosti i smirenosti, te da slijedi put ranijih dobrih prethodnika, Allah im se smilovao.
4. Da bude blag, strpljiv i milostiv, jer u čemu god se nađe blagost, ona to ukrasi, a iz čega god se ukloni, to bude unakaženo (manjkavo), kao što se navodi u hadisu. Tako se od Aiše, radijallahu ’anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, rekao: „Blagost se ne nađe ni u čemu a da to ne uljepša, niti se ukloni ni iz čega a da to ne izopači.“ [93] [93] Muslim (2594).
Ako neko od džematlija napravi grešku, imam ne treba grubo postupati prema njemu, već ga treba blago posavjetovati i na lijep način podučiti. Tako se od Muavije ibnul-Hakema es-Sulemija, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Jednom prilikom sam klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Neki čovjek je kihnuo i ja sam mu (klanjajući) rekao: ’Jerhamukellah’. Kada to čuše, ljudi me pogledaše. Rekoh: ’Jadan li sam, zbog čega me gledate?’ A onda počeše rukama udarati po stegnima. Tada shvatih da to rade da bi mi skrenuli pažnju da šutim. Kada je Allahov Poslanik ﷺ završio namaz, a bio mi je draži od oca i majke i nisam vidio boljeg učitelja od njega, tako mi Allaha, nije me ukorio, niti naružio, niti udario, niti uvrijedio, nego reče: ’Ovo je namaz i u njemu nije dozvoljeno ništa govoriti od onoga što je ljudsko, nego treba slaviti i veličati Allaha i učiti Kur’an.’" [94] [94] Hadis bilježi Muslim (537).
5. Da bude blag i mehkog srca kako bi okupio ljude oko sebe, te da bi se okoristili njegovim saosjećanjem, pomoći i znanjem, da bude uz njih u njihovim nedaćama i potrebama, i trebao bi se savjetovati s njima o svemu što se tiče misije džamije.
Allahov Poslanik ﷺ bio je na najvišem stepenu u svemu tome, kao što je Uzvišeni o njemu rekao: "S Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista voli one koji se na Njega oslanjaju." (Alu Imran, 159.)
6. Potrebno je da se krasi strpljivošću i snažnim vjerovanjem, te da govori istinu u onome što kaže, kako bi zaslužio čast toga što je imam u svojoj džamiji i među svojim džematlijama, jer strpljivost i snažno vjerovanje dovode roba do stepena vođstva u vjeri. Uzvišeni kaže: "Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali." (Es-Sedžde, 24.)
7. Mora biti iskren u onome što govori, bilo to na džumanskoj hutbi, predavanju i vazu, ili u obraćanju ljudima, kako bi bio od iskrenih, upućenih i spašenih; jer se navodi u hadisu od Vjerovjesnika, ﷺ, da je rekao: "Budite iskreni, zaista, iskrenost vodi ka dobročinstvu, i zaista, dobročinstvo vodi ka Džennetu. Čovjek će neprestano govoriti istinu i držati se iskrenosti sve dok ne bude upisan kod Allaha da je iskren. Čuvajte se laži, zaista, laž vodi u griješenje, i zaista, griješenje vodi u Džehennem. Čovjek će neprestano lagati i držati se laži sve dok ne bude upisan kod Allaha kao lažljivac." [95] [95] Hadis bilježe El-Buhari (6094), i Muslim (2607), od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu.
Laž je zlo i nesreća, a najveća laž je laž na Allaha Uzvišenog i govor o Njemu bez znanja. Allah Uzvišeni je rekao: "Reci: 'Gospodar moj zabranjuje gnusna djela, i javna i tajna, i grijehe, i bespravnu upotrebu sile, i da Allahu pridružujete one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.'" (El-Ea'raf, 33.)
Pa ovaj plemeniti ajet obuhvatio je najveće grijehe, počevši od najmanjeg ka najvećem, a to je govor o Allahu bez znanja po pitanju Njegovih imena, svojstava i Njegovog šerijata.
Slagati na Allahovog Poslanika ﷺ spada u najveće laži i najružnije grijehe. To je jedan od velikih grijeha čijem je počiniocu zaprijećeno Džehennemom. Tako se od Mugire b. Šu'beta, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika ﷺ kako kaže: 'Zaista laž na mene nije kao laž na nekog drugog, ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.'" [96] [96] El-Buhari, br. 1291; Muslim, br. 4.
Iznošenje laži treba izbjegavati čak i kada je iz dobre namjere, s ciljem podsticanja na dobro i odvraćanja od zla, kao što to čine pojedini vaizi. To je, doista, ružno djelo u kojem nema dobra niti upute, a onaj ko je iznosi stječe grijeh, a ne nagradu, te biva grešnik, a ne dobitnik.
8. Da bude povjerljiv prilikom prenošenja riječi, da provjeri informacije, da ne brza s prihvatanjem glasina i da se oslanja isključivo na pouzdan govor, a to nam je Uzvišeni Allah naredio Svojim riječima: "O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete." (El-Hudžurat, 6.)
9. Da se maksimalno zalaže u prikrivanju mahana ljudi i da čuva njihove tajne, jer ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegove mahane na dunjaluku i na Ahiretu, a ko bude istraživao mahane muslimana, Allah će istraživati njegove mahane sve dok ga ne osramoti, pa makar i unutar njegove kuće. S tim u vezi, od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko prikrije (sramote) jednog muslimana, Allah će prikriti njegove na Sudnjem danu." [97] Od Ebu Berze el-Eslemija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ kazao: "O skupino onih koji su povjerovali riječima, a iman nije ušao u njihova srca, nemojte ogovarati muslimane i nemojte istraživati njihove mahane. Onaj ko istražuje njihove sramote, Allah će pratiti njegove sramote, a čije sramote Allah prati, osramotit će ga u njegovoj kući!" [98] [97] El-Buhari, br. 2442; Muslim, br. 2580. [98] Ebu Davud, br. 4880.
Treće poglavlje: Džuma-namaz i njena hutba
Prvi odjeljak: Džuma-namaz
Prvo pitanje: Pojam i vrijeme džuma-namaza
Prvo: Pojam džuma-namaza
Petak: jedan od dana u sedmici u kojem se klanja poseban namaz, a to je džuma-namaz. [99] [99] Pogledaj: Mu'džem lugatil-fukaha, Muhammed Revvas Kal'adži i dr., str. 166.
Allahova uputa ovog ummeta na blagodat petka velika je blagodat; od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 'Mi smo posljednji ummet, a prvi na Sudnjem danu, samo što je njima data Knjiga prije nas, a nama poslije njih. Ovo je dan koji im je bio propisan, pa su se o njemu razišli, a nas je Allah na njega uputio, a oni dolaze (traže odabrani dan) iza nas: židovi sutra (subota), a kršćani prekosutra (nedjelja).'" [100] [100] El-Buhari (876) i Muslim (855).
A petak je najbolji dan u kojem se Sunce rodilo; pa se od Ebu-Hurejrea, radijallahu ’anhu, prenosi da je rekao: "Allahov Poslanik ﷺ rekao je: 'Najbolji dan u kojem je Sunce izašlo jeste petak; toga dana stvoren je Adem, toga dana uveden je u Džennet i toga dana izveden je iz njega.'" [101] [101] Muslim, br. 854.
Džuma do džume iskup je za grijehe između njih; shodno hadisu Ebu Hurejrea, radijallahu ’anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, govorio: "Pet dnevnih namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana iskupljuju grijehe koji se počine između njih, ako se čovjek kloni velikih grijeha." [102] [102] Muslim, br. 233.
Džuma-namaz je samostalni namaz koji se razlikuje od podne namaza sa nekoliko aspekata: ima manje rekata od podne, na džumi se uči naglas, sadrži hutbu (obraćanje imama), ima svoje posebne uslove. Klanja se u vrijeme podne.
Drugo: Vrijeme džuma-namaza
Vrijeme džume namaza je vrijeme podnevskog namaza, od trenutka nakon što sunce pređe polovinu neba pa sve dok sjena predmeta ne postane jednaka njegovoj dužini, poslije sjene u zenitu; na osnovu hadisa Enesa b. Malika, radijallahu ’anhu, da je Poslanik ﷺ klanjao džumu namaz kada bi se sunce nagnulo. [103] Tj. nagnulo prema zapadu i pomjerilo sa sredine neba, a to je vrijeme podnevskog namaza. [103] El-Buhari (904).
Drugo pitanje: Propis džuma-namaza i kome je obavezan?
Prvo: Propis džuma-namaza
Džuma je farz 'ajn (obaveza svakog pojedinca) za muškarce, jer je Uzvišeni kazao: "O vi koji vjerujete, kad u petak na namaz budete pozvani, požurite na spominjanje Allaha i kupoprodaju ostavite, to vam je bolje, ako znate!" (El-Džumu'ah, 9.) I prenosi se od Abdullaha ibn Omera i Ebu Hurejre, radijallahu anhuma, da su čuli Allahovog Poslanika ﷺ kako govori s minbera: „Neka ljudi koji ostavljaju – tj. izostavljaju – džume prestanu s tim, ili će Allah sigurno zapečatiti njihova srca, pa će doista postati od nemarnih.“ [104] [104] Muslim, br. 865.
Muslimani su postigli konsenzus o obaveznosti džuma-namaza. Ibn Munzir, rahimehullahu te'ala, rekao je: "Složili su se da je džuma-namaz dužnost slobodnim, punoljetnim, osobama nastanjenim u tom mjestu, koje nemaju opravdan razlog za izostanak." [105] [105] Konsenzus (str. 40).
Drugo: Kome je obavezan džuma namaz?
Džuma-namaz je obavezan svakom slobodnom, punoljetnom, razumnom, nastanjenom muškarcu muslimanu koji je u mogućnosti doći na džumu, pa stoga nije obavezan: robu, ženi, djetetu, umno poremećenoj osobi, bolesniku ili putniku. Na to ukazuje ono što prenosi Tarik b. Šihab, radijallahu anhu, od Vjerovjesnika ﷺ da je rekao: "Džuma u džematu obavezna je svakom muslimanu, osim za četvero: roba, ženu, dijete ili bolesnika." [106] [106] Ebu Davud (1067).
Što se tiče putnika, njemu džuma-namaz nije obavezan, budući da ga Vjerovjesnik ﷺ nije klanjao na svojim putovanjima. Dan Arefata prilikom njegovog hadža poklopio se sa petkom, a on je, i pored toga, klanjao podne-namaz i s njim spojio ikindiju.
Ibn Munzir, rahimehullah, prenio je konsenzus učenjaka po tom pitanju, kazavši: "Složni su da džuma-namaz nije dužnost maloljetniku niti ženama... i složni su da je džuma-namaz dužnost slobodnim, punoljetnim, nastanjenim (u mjestu boravka) osobama koje nemaju opravdan razlog za izostanak." [107] [107] El-Idžma', str. 40.
Ukoliko bi rob, žena, dijete, bolesnik ili putnik prisustvovai džumi bila bi im ispravna i dovoljna umjesto podne-namaza.
Beduini koji se sele u potrazi za ispašom i vodom nisu obavezni klanjati džumu, jer su stanovnici pustinje u vrijeme Poslanika ﷺ boravili oko Medine, a Poslanik ﷺ nije im naredio da klanjaju džumu. Imam Ahmed je kazao: Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: „Kaže imam Ahmed: 'Za stanovnike pustinje (putujuće nomade) džuma nije obavezna, jer se oni sele.' Spadanje te obaveze obrazložio je selidbom, stoga se svako ko ima stalno mjesto boravka i ne seli se po vlastitom izboru ubraja u stanovnike grada (tj. one kojima je obavezna džuma).“ [108] [108] Medžmu'ul-fetava, 24/166.
Džuma se uspostavlja minimum s trojicom: jedan drži hutbu, a dvojica slušaju; zbog riječi Uzvišenog: "...požurite na spominjanje Allaha..." (El-Džumu'ah, 9.) Ovo je množina, a najmanja množina je tri.
Treće pitanje: Način obavljanja džuma-namaza
Džuma-namaz ima dva rekata na kojima se uči naglas, jer je tako činio Allahov Poslanik ﷺ o čemu su islamski učenjaci saglasni. Ibn Hazm, Allah mu se smilovao, kaže: "Složni su da džuma-namaz – kada se klanja prema svojim uslovima – ima dva rekata na kojima se uči naglas." [109] [109] Meratibul-idžma', 33.
Sunnet je da se na prvom rekatu prouči Fatiha i sura El-Ea'la, a na drugom Fatiha i sura El-Gašije. Od Nu'mana b. Bešira, radijallahu 'anhuma, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik ﷺ na bajram-namazima i na džuma-namazu učio je sure El-E’ala i El-Gašije.” [110] [110] Hadis bilježi Muslim (878).
Ili bi na prvom rekatu učio Fatihu i suru El-Džumu'a, a na drugom Fatihu i suru El-Munafikun. Prenosi se od ibn Ebi Rafi'a da je rekao: "Mervan je imenovao Ebu Hurejru za svog zamjenika u Medini i otišao u Meku. Ebu Hurejre nam je predvodio džuma-namaz, pa je na zadnjem rekatu, nakon sure El-Džumu'a, proučio: 'Iza džaeke-l-munafikun'. Sustigao sam Ebu Hurejru kada je završio s namazom, pa sam mu rekao: 'Proučio si dvije sure koje je Alija b. Ebu Talib učio u Kufi.' Na to je Ebu Hurejre rekao: 'Zaista sam čuo Poslanika ﷺ da ih uči petkom.'" [111] [111] Muslim (877).
Četvrto pitanje: Čime se pristiže na džuma-namaz?
Na džuma-namaz se stiže ako se sa imamom stigne klanjati jedan rekat, pa se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi da je Vjerovjesnik ﷺ rekao: "Ko stigne klanjati jedan rekat džuma-namaza ili nekog drugog namaza, njegov namaz je upotpunjen." [112] [112] Hadis bilježi En-Nesai (557).
A ako stigne klanjati manje od jednog rekata, klanjat će ga kao podne-namaz. [113] [113] Pogledaj: El-Mugni, Ibn Kudame, 2/231.
Ko propusti rekat džuma-namaza, a stigne imama na drugom rekatu u toku njegovog ruku'a ili prije njega, naklanjat će samo jedan rekat, na osnovu hadisa: "A ko stigne klanjati rekat, taj je stigao na namaz." [114] [114] Ebu Davud (893).
Peto pitanje: Šta je zabranjeno ili pokuđeno činiti na džumi
1. Zabranjeno je razgovarati dok imam drži hutbu, shodno onome što je potvrđeno od Ebu Hurejre, radijallahu ’anhu, da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ako petkom, dok imam drži hutbu, kažeš nekome: 'Slušaj i prati!', izgubio si nagradu." [115] To jest: izgovorio si beskoristan govor, a to je neispravan i odbačen govor (za takvu priliku), i poništena je vrijednost tvoje džume. [115] El-Buhari (934) i Muslim (851).
En-Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao je: "U ovom hadisu je zabranjena svaka vrsta govora tokom hutbe, i ovim se upozorava na sve ostalo, jer ako je riječ: 'Slušaj i prati!', koja je u osnovi naređivanje na dobro, nazvana prekršajem, onda je i najmanji obični govor preči da bude zabranjen." [116] [116] En-Nevevi, Šerh Sahih Muslim (6/138).
U zabranu govora spada: odgovaranje nekome kada kihne i odgovaranje na selam, te to nije dozvoljeno dok imam drži hutbu. Međutim, prije nego što hatib počne sa hutbom, kao i prilikom pauze između dvije hutbe, nema smetnje da se nešto kaže.
Što se tiče razgovora muktedije sa hatibom, u tome nema smetnje, pa se tako od Enesa b. Malika prenosi da je rekao: "Jedne džume je neki čovjek ušao u džamiju na vrata koja su bila okrenuta prema sudnici (Darul-kada), dok je Allahov Poslanik ﷺ stajao i držao hutbu. Taj čovjek se okrenuo Allahovom Poslaniku ﷺ i rekao: 'Allahov Poslaniče, imanje nam propade i putovati ne možemo, pa moli Allaha da nam dadne kišu!' Allahov Poslanik ﷺ podiže ruke..." – poznati hadis [117] [117] El-Buhari (967) i Muslim (897).
2. Zabranjeno je poigravanje tokom hutbe dodirivanjem kamenčića, korištenjem tespiha, bavljenjem mobilnim telefonom i tome slično, shodno onome što se vjerodostojno prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko dodirne kamenčiće, počinio je besmislicu." [118] To je zato što igra sprečava razumijevanje i skrušenost. [118] Muslim, br. 857.
3. Zabranjeno je koračati preko ljudi tokom hutbe, shodno hadisu Abdullaha b. Busra, radijallahu anhu, koji kaže: "Došao je neki čovjek koračajući preko ljudi petkom dok je Vjerovjesnik ﷺ držao hutbu, pa mu je Vjerovjesnik ﷺ rekao: “Sjedi, uznemirio si.” [119] [119] Ebu Davud (1118).
To je zbog toga što se koračanjem preko ljudi uznemiruju klanjači i ometaju u slušanju hutbe. A što se tiče imama, nema smetnje da korača preko ljudi ako ne može doći do svog mjesta osim na taj način. Isto važi i za onoga ko je primoran koračati zbog neophodne potrebe, poput uzimanja abdesta, ili da bi popunio prazno mjesto ispred sebe, ili slično tome.
4. Zabranjeno je podići čovjeka s njegovog mjesta na koje je prvi došao i sjesti na njegovo mjesto, shodno onome što se vjerodostojno prenosi od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik ﷺ rekao: „Neka niko od vas ne diže svoga brata na dan džume, a onda pređe na njegovo mjesto i sjedne na njega, nego napravite mjesta.“ [120] [120] Muslim, br. 2178.
5. Pokuđeno je razdvajati dvojicu tako što će se sjesti između njih ili koračati preko njih. Vjerodostojno se prenosi da je Selman el-Farisi, radijallahu anhu, kazao da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko god se okupa u petak... zatim ode na džuma-namaz, i ne razdvoji dvojicu, pa klanja ono što mu je propisano, zatim, kada imam izađe, šuteći sasluša hutbu, oprošteni su mu grijesi između dvije džume (za sedmicu dana)" [121], što ukazuje na to da onaj ko razdvoji dvojicu neće dobiti ovaj oprost. [121] El-Buhari (910).
Šesto pitanje: Sunneti džume
1. Sunnet je da se petkom na sabah namazu uče sura Es-Sedžde i sura El-Insan, zbog toga što je Poslanik ﷺ to stalno praktikovao. Naime, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Poslanik ﷺ petkom je na sabahskom farzu učio sure Es-Sedždu i Ed-Dehr (El-Insan)." [122] [122] El-Buhari, br. 891; Muslim, br. 880.
2. Kupanje petkom, a to je potvrđeni sunnet, na osnovu hadisa Abdullaha b. Omera, radijallahu ’anhuma, da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Kada neko od vas hoće na džumu namaz, neka se okupa." [123] Treba voditi brigu o tome i ne izostavljati to, posebno za osobe s neprijatnim mirisima. [123] El-Buhari, br. 877; Muslim, br. 844.
Vrijeme kupanja za džumu počinje od pojave zore, a kupanje od džunupluka bit će dovoljno umjesto kupanja za džumu, jer je cilj kupanja za džumu čistoća i uklanjanje neugodnih mirisa sa tijela, a to se postiže kupanjem od džunupluka. Međutim, propisano je da prilikom kupanja od džunupluka zanijeti i kupanje za džumu, kako bi time stekao nagradu.
3. Sunnet mu je da se namiriše i očisti, te da ukloni sa tijela ono što je potrebno ukloniti, kao što je rezanje noktiju, brijanje stidnih dlaka, čupanje dlaka ispod pazuha i kraćenje brkova, shodno hadisu Selmana el-Farisija, radijallahu ’anhu, koji prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko se petkom okupa, i očisti se onoliko koliko je u mogućnosti, zatim se namaže uljem ili se namiriše, a potom krene u džamiju i ne razdvoji dvojicu, klanja ono što mu je propisano, a zatim, kada imam izađe (na minber), šuteći sasluša hutbu, oprošteni su mu grijesi između dvije džume." [124] [124] El-Buhari (910).
Također mu se strogo preporučuje upotreba misvaka na ovaj dan, na osnovu hadisa Ebu Se'ida el-Hudrija, radijallahu 'anhu, koji je rekao: „Svjedočim da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: 'Kupanje petkom je dužnost svakoj punoljetnoj osobi, pranje zuba – tj. pranje zuba misvakom – i mirisanje, ukoliko ima.'“ [125] [125] Hadis bilježi El-Buhari (880).
4. Sunnet mu je obući najljepšu odjeću koju nađe, shodno hadisu Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu: „...da je vidio svileno odijelo kod vrata džamije, pa je kazao: 'Allahov Poslaniče, da kupiš ovo, pa da ga oblačiš petkom i pred izaslanstvima kada ti dođu.' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Ovo oblači samo onaj ko nema udjela u Ahiretu.' Zatim je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, stigla odjeća od svile, pa je jednu dao Omeru. Omer je rekao: 'Odjenuo si me njome, Allahov Poslaniče, a rekao si o Utaridovoj ono što si rekao?' Allahov Poslanik je rekao: 'Nisam ti je dao da je oblačiš.' Tako je Omer dao tu halju svome bratu, koji je bio mušrik u Mekki.“ [126] [126] El-Buhari, br. 886; Muslim, br. 2068.
5. Sunnet je rani odlazak u džamiju na dan džume, jer je Poslanik ﷺ podsticao na to; pa se tako u hadisu Ebu-Hurejrea, radijallahu ’anhu, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko se petkom uzme gusul, a potom krene u džamiju u prvom jutarnjem satu, računa mu se nagrada kao da je za kurban prinio devu; ko krene u drugom satu kao da je za kurban prinio kravu; ko krene u trećem satu kao da je za kurban prinio rogatog ovna; ko krene u četvrtom satu kao da je za kurban prinio kokoš; a ko krene u petom satu računa mu se kao da je za kurban prinio jaje. Kada imam izađe (na minber), i meleki pristupe i slušaju hutbu." [127] [127] El-Buhari, br. 881; Muslim, br. 850.
6. Sunnet je onome ko uđe u džamiju na dan džume, dok imam drži hutbu, da ne sjeda dok ne klanja dva rekata i da ih ubrza, zbog toga što je Poslanik ﷺ to naredio onome ko uđe za vrijeme hutbe. Tako se prenosi od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, da je rekao: "Došao je Sulejk Gatafani na dan džume, dok je Allahov Poslanik ﷺ držao hutbu, te je sjeo, pa mu je kazao: 'O Sulejk, ustani pa klanjaj dva rekata i skrati ih (tj. požuri).' Zatim je rekao: 'Kada neko od vas dođe petkom dok imam drži hutbu, neka klanja dva rekata i neka ih skrati.'" [128] [128] El-Buhari (930) i Muslim (875).
7. Sunnet je učenje sure El-Kehf petkom, jer se prenosi od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik ﷺ rekao: "Ko petkom prouči suru el-Kehf, obasjat će ga svjetlost između dvije džume." [129] [129] Bilježi ga Hakim u Mustedreku, br. 3392, a hadis ima mahanu jer je mevkuf na Ebu Se’idu.
8. Sunnet je u toku tog dana i noći donositi što više salavata na Poslanika ﷺ jer se od Evsa b. Evsa, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Poslanik ﷺ rekao je: 'Petak je jedan od najboljih dana, stoga petkom donosite što više salavata na mene, oni dopiru do mene.'" [130] [130] Ebu Davud, br. 1531.
9. Sunnet je da se na ovaj dan mnogo uči dova i traži trenutak kad Allah prima dove. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik ﷺ spomenuo petak, pa rekao: "U njemu ima jedan čas (momenat) u kojem, ako musliman pogodi dok stoji u namazu moleći Allaha Uzvišenog za nešto, Allah će mu to dati." [131] [131] El-Buhari (935) i Muslim (852).
Postoji mogućnost da dova bude uslišana u svim periodima tokom petka, ali je najveća mogućnost za to u periodu između sjedenja imama radi hutbe petkom pa do završetka namaza, kao i u posljednjem vremenu petka za onoga ko sjedi iščekujući akšam-namaz, svejedno bio on u džamiji ili u svojoj kući, shodno hadisu Ebu Muse el-Eš'arija, radijallahu 'anhu, da je Vjerovjesnik ﷺ o posebnom vremenu petkom rekao: "To je vrijeme od kada imam sjedne pa dok se ne završi namaz." [132] [132] Muslim, br. 853.
Sedmo pitanje: Nafila džuma-namaza
Džuma-namaz nema sunneta koji se klanjaju prije farza, ali onome ko dođe na džumu, sunnet je klanjati nafile namaza koliko želi, dva, četiri, šest ili više rekata, predajući selam nakon svaka dva rekata, jer je Poslanik ﷺ podsticao na to, kao što stoji u hadisu Selmana el-Farisija, radijallahu 'anhu, koji kaže: "Allahov Poslanik ﷺ rekao je: 'Ko god se okupa u petak... zatim ode u džamiju i ne razdvoji dvojicu, pa klanja ono što mu je propisano, a zatim, kada imam izađe, šuteći sasluša hutbu, oprošteni su mu grijesi između dvije džume (za sedmicu dana).'" [133] I zbog prakse ashaba, radijallahu anhum, te općenite vrijednosti koja se navodi za obavljanje nafile uopće. [133] El-Buhari (910).
Što se tiče redovnog sunneta, on se klanja nakon džuma-namaza, pa će klanjati dva rekata u kući, ili četiri rekata u džamiji. "Vjerovjesnik ﷺ klanjao je poslije džume dva rekata u kući." [134] xOd Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ kazao: “Kada neko od vas klanja džumu-namaz, neka poslije njega klanja četiri rekata.” [135] [134] Hadis bilježi El-Buhari (937), i Muslim (729), a ravija je Ibn Omer, radijallahu anhuma. [135] Muslim (881).
Džumanski sunnet, ako se klanja u džamiji, klanjaju se četiri rekata, a ako se klanja u kući, klanjaju se dva rekata.
Drugi odsjek: Džumanska hutba
Prvo pitanje: Džumanska hutba
To je govor koji se upućuje skupini ljudi, neposredno prije džuma-namaza, koji sadrži zahvalu Allahu, pohvalu Njemu, salavat i selam na Vjerovjesnika, ﷺ, te vaz i podsjećanje. [136] [136] Pogledaj: Mu'džem lugatil-fukaha, str. 197, i Hutbetul-džumu'a ve ahkamuhel-fikhijje, el-Hudžejlan, str. 22.
Drugo pitanje: Propis hutbe
Hutba je uslov za džuma-namaz, koji bez nje nije ispravan; zbog riječi Uzvišenog: "O vi koji vjerujete, kad u petak na namaz budete pozvani, požurite na spominjanje Allaha..." (El-Džumu'ah, 9.) Spominjanje Allaha protumačeno je kao hutba [137]; pa da hutba nije obavezna, ne bi bilo obavezno ni požuriti na nju. Također, na njenu obaveznost ukazuje i ustrajnost Allahovog Poslanika ﷺ u njoj te činjenica da je nikada nije izostavljao. [137] Pogledaj: Tefsir Taberi, 22/642.
Imam Ibn-Kudame El-Hanbeli, Allah mu se smilovao, veli: "Suština toga je da je hutba uslov za džumu, i bez nje ona nije ispravna." [138] [138] El-Mugni, 2/224.
Treće pitanje: Uslovi hutbe
1. Da budu dvije hutbe, jer je to potvrđeno u hadisu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: "Vjerovjesnik ﷺ držao je dvije hutbe, između kojih je sjedio." [139] [139] Hadis bilježi El-Buhari (928).
2. Da bude nakon nastupanja vremena džuma-namaza, pa ako bi se obavila ili njen dio, prije toga, nije ispravna.
3. Da dvije hutbe prethode namazu, zbog hadisa Saiba ibn Jezida, radijallahu anhu, da je rekao: "Prvi ezan petkom, u vrijeme Allahovog Poslanika ﷺ i Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhum, učio se kada imam sjedne na minber." [140] Ovo jasno ukazuje na održavanje dvije hutbe prije namaza. [140] El-Buhari (916).
Također, Poslanik ﷺ rekao je: “Klanjajte kao što vidite mene da klanjam.” [141], i nije klanjao ﷺ osim poslije dvije hutbe, a El-Merdavi je rekao: "Uslovljava se da one – tj. dvije hutbe – prethode namazu po konsenzusu učenjaka." [142] [141] El-Buhari (631), a hadis prenosi Malik b. Huvejsir, radijallahu anhu. [142] El-Insaf (2/389).
4. Kontinuitet (uzastopnost) između dijelova hutbe. Imam Ibn Kudame, rahimehullah, rekao je: "Kontinuitet je uslov za ispravnost hutbe. Pa ako se jedan njen dio odvoji od drugog dugim razgovorom, dugom šutnjom ili nečim drugim što prekida kontinuitet, počet će je ispočetka. Mjerilo za dužinu ili kratkoću prekida jeste običaj. Isto tako, uslovljava se kontinuitet između hutbe i namaza. Ako bude imao potrebu za čišćenjem, očistit će se i nastaviti sa hutbom, pod uslovom da taj prekid ne potraje dugo." [143] [143] El-Mugni, 2/230.
5. Držanje hutbe naglas; i to zato što je hutba obavezna i uslov za ispravnost džume, a govor naglas je sredstvo za njeno obavljanje i ostvarivanje njenog cilja, a to je pouka i podsjećanje, a ono bez čega se obaveza ne može ispuniti i samo je obavezno.
6. Prisustvo broja klanjača s kojim se uspostavlja džuma-namaz; jer je hutba zikr na koji je obaveza doći, pa je stoga obaveza da spomenuti broj pomno sluša hutbu.
Četvrto pitanje: Ruknovi hutbe
1. Započeti je sa zahvalom Allahu i pohvalom Njega Uzvišenog na osnovu hadisa Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, koji kaže: "Poslanik ﷺ na hutbi bi petkom zahvaljivao Allahu i hvalio Ga, a zatim bi nakon toga govorio..." hadis [144] [144] Muslim, br. 867.
2. Da sadrži donošenje salavata na Poslanika ﷺ jer je donošenje salavata na Poslanika ﷺ u hutbama bila poznata i raširena praksa kod ashaba, radijallahu anhum. [145] [145] Pogledaj: Dželaul-efham, str. 371.
2. Sadržavanje pouke i oporuke o bogobojaznosti prema Uzvišenom Allahu; na osnovu hadisa Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, koji je rekao: "Vjerovjesnik ﷺ držao je dvije hutbe, između kojih je sjedio, učio Kur'an i podsjećao ljude (na Allaha, na Ahiret, itd.)." [146] I jer je to svrha hutbe. [146] Muslim, br. 862.
4. Učenje barem nekoliko ajeta iz Kur'ana, prema hadisu Džabira ibn Semure, radijallahu anhu: "Vjerovjesnik ﷺ imao je dvije hutbe, između kojih je sjedio, učio Kur'an i opominjao ljude."
Peto pitanje: Sunneti hutbe
1. Da drži hutbu na minberu ili uzdignutom mjestu. "Napravljen mu je minber, pa je na njemu petkom držao hutbu." [147] Od skupine ashaba, radijallahu anhum, mutevatir predajama se prenosi da je Poslanik ﷺ držao hutbu na minberu [148], a Nevevi, rahimehullah, prenio je idžma' o pohvalnosti toga, rekavši: „Učenjaci su složni da je preporučeno da se hutba drži na minberu.“ [149] I zato što se na taj način poruka bolje dostavlja i jer, kada ljudi vide hatiba, to ostavlja snažniji utisak pri njihovom savjetovanju. [147] Hadis bilježi El-Buhari (2095), a ravija hadisa je Džabir, radijallahu anhu. [148] Pogledati: Irvaul-galil fi tahridž ehadis Menaris-sebil, 3/75 i dalje. [149] El-Medžmu' šerhul-muhezzeb, 4/527.
2. Stajanje hatiba tokom hutbe, jer Uzvišeni kaže: "Ali, kad oni kakvu robu trgovačku ili zabavu ugledaju, pohrle joj i tebe ostave sam da stojiš..." (El-Džumu'ah, 11.) A Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, kazuje: "Vjerovjesnik ﷺ držao bi hutbu stojeći, zatim bi sjeo, a zatim bi ustao, kao što vi to sada činite." [150] [150] El-Buhari, br. 920; Muslim, br. 861.
3. Sunnet je da se hatib licem okrene prema džematlijama. Tako se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: “Kada bi Allahov Poslanik ﷺ petkom prišao svom minberu, poselamio bi one koji su sjedili u njegovoj blizini, a kada bi se popeo na minber, okrenuo bi lice prema ljudima, a zatim bi nazvao selam.” [151] [151] Es-Sunen el-kubra, el-Bejheki (5742).
Ibn Redžeb je rekao: "Okretanje imama prema prisutnima u džamiji i okretanje leđa kibli je predmet konsenzusa, a na to ukazuju i šerijatski tekstovi, jer im se on obraća kako bi ga razumjeli. Sve to je sunnet, pa ako bi imam postupio suprotno tome, postupio bi mimo Sunneta, ali bi njegov džuma-namaz bio ispravan." [152] [152] Fethul-bari, Ibn Redžeb, 8/250.
4. Sunnet je da hatib nazove selam prisutnima kada se okrene prema njima, na osnovu hadisa kojeg prenosi Džabir, radijallahu anhu: “Kada bi se Allahov Poslanik ﷺ popeo na minber, poselamio bi (prisutne).” [153] [153] Ibn Madže (1109).
5. Sunnet je da sjedne na minber dok muezzin ne završi, shodno riječima Ibn Omera, radijallahu anhuma: "Vjerovjesnik ﷺ držao bi dvije hutbe. Sjeo bi kada bi se popeo na minber sve dok muezzin ne bi završio, zatim bi ustao i držao hutbu, potom bi sjeo i ne bi govorio, a onda bi ustao i držao hutbu." [154] Tome svjedoči hadis Es-Saiba b. Jezida, radijallahu anhu, da je rekao: "Zaista je prvi ezan petkom bio kada imam sjedne na minber, u vrijeme Allahovog Poslanika ﷺ Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma." [155] [154] Ebu Davud (1092). [155] Hadis bilježi El-Buhari (916).
6. Da podigne glas prilikom hutbe shodno mogućnostima, na osnovu hadisa Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, koji pripovijeda: „Kada bi Allahov Poslanik ﷺ držao hutbu, oči bi mu pocrvenele, podigao bi glas i srdžba bi mu pojačala kao da upozorava vojsku, govoreći: 'Sabbahakum ve massakum.'” [156] "Sabbahakum", tj. došla vam je vojska ujutro, i "messakum", tj. došli su vam navečer. Onaj ko nekoga zastrašuje može izgovoriti ova dva izraza. [156] Muslim, br. 867.
7. Da kratko sjedne između dvije hutbe, a dokaz tome je hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma: "Vjerovjesnik ﷺ je držao dvije hutbe, između kojih bi sjeo." [157] [157] Hadis bilježi El-Buhari (928).
8. Sunnet je skratiti dvije hutbe, i da druga bude kraća od prve, uz oduživanje namaza; na osnovu hadisa Ammara ibn Jasira, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Zaista su dužina čovjekovog namaza i kratkoća njegove hutbe znak njegovog razumijevanja vjere, stoga produžite namaz, a skratite hutbu." [158] [158] Muslim, br. 869.
9. Sunnet je učiti dovu za muslimane, za boljitak njihove vjere i za njihovu ovosvjetsku dobrobit, te učiti dovu za predvodnike muslimana - da ih Allah uputi na pravi put. Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: "Što se tiče učenja dove za vođe muslimana i njihove predvodnike, za njihov boljitak, uputu, uspostavu pravde i slično tome, kao i za islamske vojske, to je mustehab po konsenzusu učenjaka." [159] [159] El-Medžmu' šerhul-Muhezzeb, 4/521.
Imamu nije propisano da diže ruke prilikom učenja dove na džumanskoj hutbi, osim prilikom dove za kišu, a pohvalno mu je da pokaže kažiprstom. Tako se prenosi od Umare b. Ruvejbe, radijallahu 'anhu, da je vidio Bišra b. Mervana na minberi kako diže ruke, pa je kazao: “Neka Allah unakazi ove dvije ruke! Vidio sam Allahovog Poslanika ﷺ kako ne čini ništa više osim što ovako pokaže (svojim kažiprstom).” [160] [160] Muslim, br. 874.
10. Da namaz predvodi onaj ko drži hutbu; jer Poslanik ﷺ tako radio, kao i njegove halife poslije njega. A ako bi jedan čovjek održao hutbu, a drugi predvodio namaz iz opravdanog razloga, to je dozvoljeno. [161] [161] El-Mugni, Ibn Kudame, 2/228.
Šesto pitanje: Prevod džumanske hutbe
Dozvoljeno je hatibu u zemljama čiji stanovnici, ili većina njih, ne poznaju arapski jezik da drži hutbu na njihovom jeziku kako bi razumjeli hutbu, kako bi se ostvario njen cilj i kako bi se okoristili znanjem, savjetima i opomenama koje ona sadrži, i jer od Vjerovjesnika ﷺ nije preneseno ništa što ukazuje na to da je uslov da hutba na džumi bude na arapskom jeziku, već ju je on ﷺ držao na arapskom jer je to njegov jezik i jezik njegovog naroda.
Preče je da imam drži hutbu na arapskom jeziku, a zatim je prevede na jezik svoje zemlje, ugledajući se na Vjerovjesnika ﷺ u njegovim hutbama, i kako bi se izbjeglo razilaženje u ovom pitanju.
Prilikom prevoda treba voditi računa o onome što je najprikladnije za slušaoce: da li će se prevod podijeliti nakon svakog dijela hutbe, ili će se odgoditi tako da uslijedi po završetku hutbe na arapskom jeziku, a prije obavljanja namaza.
Također je dozvoljeno simultano prevođenje hutbe, emitovanje tog prijevoda putem predajnika i korištenje prijemnika za taj prijevod od strane onih koji klanjaju, a ne poznaju arapski jezik. To se ne smatra zabranjenim govorom ni od strane prevodioca ni od strane slušaoca, zbog opće koristi u tome i ostvarivanja svrhe hutbe.
Sedmo pitanje: Odlike hatiba
Hatib džamije se smatra stubom i snagom džamije, posredstvom kojeg džamija ispunjava svoju misiju u širenju islamskog poziva, osvješćivanju društva i podučavanju ljudi pitanjima njihove vjere. Ukoliko je hatib učen, razuman, pronicljiv, te poznaje običaje i stanja ljudi, njegov utjecaj na džemat džamije i na stanovnike naselja u kojem se ona nalazi bit će dobar i koristan; on ih podučava, usmjerava i vodi ka svakom dobru i vrlini.
Takvi su bili i hatibi koji su ispunjavali uslove da budu hatibi. U ranoj fazi islama, Poslanik ﷺ bio je hatib, zatim njegove pravedne halife, a potom vladari, vojskovođe, učenjaci i velikani. Ovo ukazuje da onaj ko obavlja ovu dužnost mora biti na visokom stepenu vjere, morala, znanja i ponašanja.
Ovdje se ogleda važnost ove dužnosti u životu ljudi; jer se snaga hatiba odražava na njihova društva, a njihova slabost ostavlja traga u tim društvima; jer je džamija ta koja podučava društvo kako da poveže riječi s djelima. Pa, ako je hatib slabog znanja, razuma ili ličnosti ili lošeg karaktera i ponašanja, on nanosi štetu, a ne donosi korist. A ako je zadatak hatiba da usmjeri klanjače ka dobru, dobročinstvu i čestitosti, onda je veoma teško da neuki hatib ostvari ovaj uzvišeni zadatak.
Moguće je da imam ispunjava uslove ove dužnosti u pogledu znanja i ličnih sposobnosti, ali je zauzet drugim poslovima koji ga odvraćaju od njegove dužnosti i utječu na nivo njegovog rada.
Također, možda neće naći dovoljno vremena da pripremi hutbu shodno situaciji, pa pred ljude izlazi – kako kaže Ibn Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah – sa hutbom koja u srcu ne budi vjerovanje u Allaha, niti tevhid, niti posebnu spoznaju o Njemu, niti podsjećanje na Njegove dane, te koja ne potiče duše na ljubav prema Njemu i žudnju za susretom sa Njim. [162] [162] Zadul-me'ad fi hedji hajril-ibad, 1/409.
Ponekad ga nadvladaju prohtjevi, neznanje, razmirice ili ekstremizam, pa odstupi od objektivnosti, odgojnog usmjeravanja i pozivanja mudrošću i lijepim savjetom.
Džamija zaista ima veliki utjecaj u ovoj vjeri; jer ona je svjetionik upute u kojem se rob povezuje sa svojim Gospodarem, jača svoj iman i okuplja se sa svojom braćom kako bi se svi potpomagali u širenju vrlina i borbi protiv poroka. Mesdžid neće biti sposoban za to, osim ako mu Allah ne pripremi imama koji posjeduje naučne i moralne osobine potrebne svakome ko obnaša ovaj veliki položaj i obavlja zadatke ove časne dužnosti.
Najvažnije odlike učenog hatiba:
1. Iskrenost djela u ime Allaha, kako bi ga Allah pomogao i kako bi bio prihvaćen i voljen od Allaha i kod ljudi.
2. Izbjegavanje pretvaranja i samohvale, jer se stvari cijene prema ciljevima, a djela prema namjerama, i svakom čovjeku pripada ono što je namjerio, a onoga ko se kiti onim što ne posjeduje, Allah će osramotiti.
3. Da zna napamet Allahovu Knjigu ili jedan njen dio, da redovno ponavlja ono što je naučio napamet i da ima dnevni vird učenja Kur'ana.
4. Da nauči napamet određen broj vjerovjesničkih hadisa, iz Rijadus-salihina, ili Nevevijevih četrdeset hadisa, ili iz Bulugul-merama, ili iz drugih priznatih hadiskih zbirki.
5. Da nauči ispravnu akidu, akidu ispravnih prethodnika.
6. Da nauči fikh o vjerskim propisima, a posebno fikh o ibadetima, od čega je najvažnije ono što se odnosi na čistoću, namaz, zekat i post. Također, treba naučiti fikh o međuljudskim odnosima kako bi spoznao pravila stjecanja i trošenja, te upozorio ljude na prevaru, obmanu i bespravno uzimanje tuđeg imetka. Isto tako, treba ih upozoriti na rasipništvo i škrtost, kako bi njihovo raspolaganje imetkom bilo u potpunosti u svjetlu Kur'ana i Sunneta.
7. Da dobro poznaje arapski jezik kako bi shvatio značenja onoga što je Allah objavio Svome Poslaniku ﷺ jer je Kur'an objavljen na arapskom jeziku.
8. Čitanje životopisa Poslanika ﷺ, njegovih vrlina i životopisa prvih generacija, jer se u njima nalazi dobar primjer, lijep uzor, korisno naučno bogatstvo i visoka islamska kultura.
9. Da poznaje učenjake svoje zemlje i druge ljude od znanja, poznate po ispravnom vjerovanju, znanju i razumu, te da im se obraća u svemu što mu je potrebno bilo da se tiče vjere ili rješavanja društvenih problema.
10. Da poznaje islamske sekte i njihova vjerovanja, intelektualne pravce i njihove namjere, te destruktivne ideologije i njihove ciljeve, kako bi o njima mogao raspravljati u svjetlu Allahove Uzvišene Knjige, sunneta Njegovog Poslanika ﷺ i onoga što su napisali istaknuti islamski učenjaci, te kako bi opovrgao njihove neistine i upozorio na njihovu neispravnost.
11. Vođenje računa o stanju muslimana, njihovoj slabosti i dominaciji neprijatelja nad njima, uz spoznaju da je to zbog njihovog udaljavanja od ispravnog Allahovog puta, slabog vjerovanja u Allaha i slabog pokoravanja Njegovom šerijatu, te ulaganje truda u njihovo podučavanje onome što će im koristiti u vjeri i na dunjaluku.
12. Potrebno je da se upozna sa različitim medijima, spozna njihove pozitivne i negativne strane, te kako se njima okoristiti u pozivanju u islam, kao i da se čuva opasnosti koje oni nose po njega samog i njegovo društvo.
Ako se kod džumanskog hatiba nađu ove odlike, to će, uz Allahovu dozvolu, dovesti do ispravnosti i odmjerenosti.
A najvažniji elementi karaktera hatiba su:
1. da bude daija i učitelj stalnom džematu i onima koji posjećuju njegovu džamiju od stanovnika kvarta i mimo toga. Mora se ugledati na Allahovog Poslanika ﷺ; koji je najbolji uzor i najviši ideal za ummet i vođe. Uzvišeni kaže: "Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i (očekuje) Posljednji dan, i koji često Allaha spominje." (El-Ahzab, 21.)
Treba udaljiti sebe i džematlije svoje džamije od govora o dunjaluku i politici, te džamiju učiniti mjestom isključivo za znanje i ibadet.
2. Da lično bude čist i uredan, te da se brine o čistoći džamije, raspoređivanju i organizaciji njenog inventara, kao i održavanju njenih pratećih prostorija, te da se u tome kloni rasipništva i izbjegava ukrašavanje džamije.
3. Da bude lijepog ponašanja i držanja, slijedeći sunnet Poslanika ﷺ u puštanju brade i kraćenju brkova, da ne spušta odjeću ispod članaka, da se drži skrušenosti i smirenosti, te da slijedi praksu ispravnih prethodnika, Allah im se smilovao.
4. Da bude blag, strpljiv i milostiv, jer u čemu god se nađe blagost (ljubaznost), ona to ukrasi, a gdje god ne bude blagosti, to bude unakaženo (manjkavo), kao što se to navodi u hadisu; pa se od Aiše, radijallahu ’anha, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "U čemu god se nađe blagost (ljubaznost), ona to ukrasi, a gdje god ne bude blagosti, to bude unakaženo (manjkavo)." [163] [163] Muslim, br. 2594.
Ako neko od posjetilaca džamije pogriješi, hatib se ne bi trebao grubo ophoditi prema njemu, nego ga treba blago posavjetovati i podučiti na lijep način. Tako Mu’avija, b. El-Hakem Es-Sulemi, radijallahu ’anhu, veli: "Jednom prilikom sam klanjao sa Allahovim Poslanikom ﷺ. Neki čovjek je kihnuo i ja sam mu (klanjajući) rekao: ’Jerhamukellah’. Kada to čuše, ljudi me pogledaše. Rekoh: ’Jadan li sam, zbog čega me gledate?’ A onda počeše rukama udarati po butinama. Tada shvatih da to rade da bi mi skrenuli pažnju da šutim. Kada je Allahov Poslanik ﷺ završio namaz, a bio mi je draži od oca i majke, i nisam vidio boljeg učitelja od njega, tako mi Allaha, ne izgrdi me – to jest, ne ponizi me niti me izruži – niti me udari, niti me uvrijedi, nego reče: ’Ovo je namaz i u njemu nije dozvoljen običan govor (ni razgovor), nego se sastoji od slavljenja i veličanja Allaha i učenja Kur’ana.’" [164] [164] Muslim, br. 537.
5. Da bude blag i mehkog srca, kako bi okupio ljude oko sebe te kako bi se okoristili njegovim saosjećanjem sa njima, njegovom pomoći i znanjem, da bude uz njih u njihovim nedaćama i potrebama, te je potrebno da se s njima savjetuje o onome što se tiče misije džamije.
Allahov Poslanik ﷺ bio je na najvišem stepenu svega toga, kao što je Uzvišeni o njemu rekao: "S Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si grub i tvrda srca bio, sigurno bi pobjegli na sve strane od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista voli one koji se na Njega oslanjaju." (Alu Imran, 159.)
6. Da ga krase strpljivost i snažno vjerovanje kako bi zaslužio čast predvodništva u svojoj džamiji i među svojim džematom, jer strpljivost i snažno ubjeđenje (jekin) dovode roba do stepena vođstva u vjeri. Uzvišeni kaže: "Između njih smo Mi predvodnike određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali." (Es-Sedžde, 24.)
7. Obavezno je da bude iskren u onome što govori, bilo to u džumanskoj hutbi, na časovima podučavanja i savjetovanja, ili u obraćanju ljudima, kako bi bio od iskrenih, upućenih i kako bi postigao Allahovu nagradu; jer se u hadisu od Vjerovjesnika ﷺ navodi da je rekao: "Budite iskreni, zaista, iskrenost vodi ka dobročinstvu, i zaista, dobročinstvo vodi ka Džennetu. Čovjek će neprestano govoriti istinu i držati se iskrenosti sve dok ne bude upisan kod Allaha da je od iskrenih. Čuvajte se laži, zaista, laž vodi u griješenje, i zaista, griješenje vodi u Džehennem. Čovjek će neprestano lagati i držati se laži sve dok ne bude upisan kod Allaha kao lažljivac." [165] [165] Hadis bilježe El-Buhari (6094), i Muslim (2607), od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu.
Laž je zlo i nesreća, a najveća laž je laž na Allaha Uzvišenog i govor o Njemu bez znanja. Allah Uzvišeni je rekao: "Reci: 'Gospodar moj zabranjuje gnusna djela, i javna i tajna, i grijehe, i bespravnu upotrebu sile, i da Allahu u obožavanju pridružujete one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.'" (El-Ea'raf, 33.)
Ovaj plemeniti ajet obuhvatio je najveće grijehe, počevši od najmanjeg ka najvećem, a to je govor o Allahu bez znanja po pitanju Njegovih imena, svojstava i Njegovog šerijata.
Slagati na Allahovog Poslanika ﷺ jedna je od najvećih laži i jedan od najružnijih grijeha. To spada u velike grijehe čijem je počiniocu zaprijećeno Džehennemom; tako se od Mugire ibn Šu'be, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika ﷺ kako kaže: 'Zaista laž na mene nije kao laž na nekog drugog. Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.'" [166] [166] El-Buhari, br. 1291; Muslim, br. 4.
Laž se mora izbjegavati makar to bilo i iz dobre namjere radi podsticanja na dobro i odvraćanja od zla, kao što to čine pojedini vaizi. To je ružno djelo u kojem nema ni dobra ni upute, a onaj ko je iznosi stiče grijeh, a ne nagradu, te biva grešan, a ne na dobitku.
8. Da bude pouzdan u prenošenju riječi, da provjerava informacije, da ne brza s prihvatanjem glasina i da se oslanja isključivo na pouzdan govor, a Uzvišeni Allah nam je to naredio Svojim riječima: "O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite, pa da se zbog onog što ste učinili pokajete." (El-Hudžurat, 6.)
9. Da se maksimalno trudi u prikrivanju nedostataka ljudi i da skriva njihove tajne. Ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegove mahane na dunjaluku i na Ahiretu, a ko bude istraživao mahane muslimana, Allah će isticati njegove mahane sve dok ga ne osramoti, pa makar i u sred njegove kuće. Tako se od Abdullaha ibn Omera, neka je Allah zadovoljan njima dvojicom, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko prikrije (sramote) jednog muslimana, Allah će prikriti njegove na Sudnjem danu." [167] Od Ebu Berze el-Eslemija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ kazao: "O skupino onih koji su povjerovali riječima, a iman još nije ušao u njihova srca, nemojte ogovarati muslimane i nemojte istraživati njihove mahane. Onaj ko istražuje njihove sramote, Allah će pratiti njegove sramote, a čije sramote Allah prati, osramotit će ga čak i u njegovoj kući!" [168] [167] El-Buhari, br. 2442; Muslim, br. 2580. [168] Ebu Davud, br. 4880.
Osmo pitanje: Pravila i principi hutbe i hatiba
1. Obaveza je da džumanska hutba bude sačuvana od toga da se koristi kao sredstvo za promociju neke osobe, stranke, institucije ili nečeg drugog, te da bude isključivo radi Uzvišenog Allaha i Njegove vjere, prenošenja Njegovog poziva i uzdizanja Njegove riječi. Uzvišeni kaže: "Džamije su Allaha radi, i ne molite, pored Allaha, nikoga!" (El-Džin, 18.)
2. Hatib ne treba oduživati do te mjere da optereti slušaoce i odvrati ih od slušanja hutbe, niti skraćivati do te mjere da naruši i okrnji njenu temu.
3. Hatib treba tokom držanja hutbe voditi računa o spremnosti slušalaca, svoj govor prilagoditi običnom narodu u skladu s njihovim razumijevanjem, izbjegavajući jezičke izraze koji su daleko od njihovog poimanja, znati kako se ponašati sa svakim slojem društva. Sa svim slojevima će postupati mudro, stavljajući stvari na njihovo mjesto, a u svakom slučaju će u svom govoru izbjegavati svako lažno ukrašavanje.
4. Da izbjegava pitanja koja izazivaju netrpeljivost i mržnju; jer je osnovna zadaća hatiba podučavanje ljudi, zbližavanje njihovih srca na Istini i otklanjanje uzroka razdora među njima.
5. Ne pribjegava usiljenoj rimi niti pretjeranom zalaženju u dubinu, već je glavna namjera prenošenje korisnih značenja najjasnijim i najkraćim izrazima.
6. Treba izbjegavati omraženo i usiljeno oponašanje poznatih govornika, jer to u dušama izaziva nelagodu i nezadovoljstvo. [169] [169] Pogledaj: Abdullah ibn Dajfullah er-Ruhajli, Uslub hutbeti-l-džumu'a, str. 12, 20, 22, Emir ibn Muhammed el-Medari, Hamsune vesijjetin ve vesijjetun li tekune hatiben nadžihan, str. 33, 73, 87.
Deveto pitanje: Svrha hutbe i njeni ciljevi
Džumanska hutba treba težiti ostvarenju sljedećih ciljeva:
1. Pojašnjenje osnova tevhida, njegove važnosti i vrijednosti, te upozorenje na širk, sve njegove vrste, oblike i sredstva koja do njega vode.
2. Vaz i podsjećanje na Allaha, na Njegov obračun i nagradu i kaznu na Ahiretu, te na božanske poruke kojima oživljavaju srca, kao i pozivanje na dobro, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.
3. Upoznavanje muslimana i njihovo podučavanje istinama njihove vjere iz Kur'ana i Sunneta, klonjenje dvije krajnosti: pretjerivanja i popuštanja.
4. Ispravljanje pogrešnih shvatanja o islamu, te opovrgavanje sumnji i neistina koje iznose njegovi protivnici radi unošenja pometnje u umove ljudi. To treba činiti mudrim i uvjerljivim stilom, daleko od prepucavanja i vrijeđanja.
5. Suprotstavljanje destruktivnim i obmanjujućim idejama predstavljanjem ispravnog islama kao autentičnog sistema kojeg je Allah odabrao za ovaj ummet i kojeg je on za sebe prihvatio kao vjeru, uz isticanje njegovih odlika: sveobuhvatnosti, uravnoteženosti, dubine i pozitivnosti.
6. Povezivanje hutbe sa životom i stvarnošću u kojoj ljudi žive, i to usmjeravanjem pažnje na liječenje bolesti društva i nuđenje rješenja za njegove probleme proistekle iz časnog islamskog šerijata, uz posvećivanje pažnje akidi i njenom ispravljanju, temeljima islama i imana, pitanjima koja se tiču žene i muslimanske porodice, kao i drugim temama za kojima kod ljudi postoji potreba.
7. Vođenje računa o različitim prilikama koje se ponavljaju tokom godine, poput ramazana, hadža i drugih, što zaokuplja misli slušalaca i budi u njima želju za potrebnim znanjem o tim znamenjima.
8. Učvršćivanje islamskog bratstva među muslimanima i suprotstavljanje rasnim, mezhebskim, regionalnim i drugim težnjama i pristrasnostima koje razjedinjuju muslimane.
Deseto pitanje: Način pripreme hutbe
Potrebno je da imam povede računa o temeljitoj pripremi svoje hutbe i da uzme u obzir sljedeće:
Hutba se obično sastoji od tri dijela: uvoda, teme i zaključka. To su elementi koji se izričito ne navode prilikom pisanja ili izlaganja, a ujedno su međusobno isprepleteni i usklađeni. Povezanost među njima dostiže svoj kvalitet zavisno od sposobnosti imama, obilja njegovog znanja i iskustva, čime se dijelovi hutbe skladno uređuju i njena struktura učvršćuje.
Ovaj sklad i preciznost čine značenja jasnim, a ciljeve ispoljenim, te govorniku osiguravaju pažljivo slušanje od strane onih koji ga slušaju i potpunu pažnju onih koji sjede s njim.
Uvod: Hatib treba posvetiti pažnju svom uvodu i početku, donoseći početne riječi koje slušaocu ukazuju na cilj hutbe, čime se privlači pažnja i pripremaju duše. To može biti kur'anskim ajetima koji upozoravaju ili podstiču, ili nekim rječitim poslaničkim mudrostima. Uvodni dio je prvo što hatib izgovara svojim slušaocima, pa ukoliko ih iznenadi lijepim izlaganjem, moći će pratiti ostatak njegove hutbe s poletom i elanom.
Na početku govora treba biti ono što ukazuje na cilj govornika, imajući u vidu da je poznato da se džumanska hutba započinje hvalom Allahu, Njegovim veličanjem, potvrdom kelimei šehadeta te salavatom i selamom na Allahovog Poslanika ﷺ pa u ovim riječima, kroz lijep odabir, treba biti ono što ukazuje na temu hutbe i njen cilj.
Tema: Ona je najveći cilj hutbe, a može biti prikladno da se jasno istakne na početku hutbe, tako što će kazati: "Želim vam govoriti o tome i tome...", ukoliko se radi o aktuelnim događajima o kojima društvo raspravlja i o kojima iščekuje jasan i temeljit govor.
Ponekad nije prikladno otvoreno o tome govoriti, bilo zato što je to osjetljivo pitanje ili što uzrokuje podjelu među ljudima. U tom slučaju hatib tome treba pristupiti postepeno i obraditi to na indirektan način, kako bi slušaoce vodio logičnim slijedom te umjereno i uravnoteženo stigao do onoga čemu teži, izbjegavajući izazivanje tenzija i podjela. Na taj način će hatib ostvariti svoj cilj u pripremi njihovih duša, ukoliko su one od toga bile daleko, ili ukoliko se radi o govoru na koji one nisu navikle.
Tema hutbe je obično zasnovana na dva temelja, a to su pojašnjenje i argumentacija.
Što se tiče pojašnjenja: ono se ostvaruje navođenjem definicije teme o kojoj se govori, te navođenjem njenih svojstava, karakteristika i odlika.
Što se tiče istidlala: tema najčešće iziskuje argumente, koji su obično iz Kur'ana, Sunneta i izreka selefa, te navođenje određenih slučajeva i događaja radi analogije i uzimanja pouke. U tom pogledu je korisno prenositi od poznatih imama i mudraca, prepoznatljivih po čestitosti, vjerskom vođstvu, plemenitosti, asketizmu, hrabrosti i bogobojaznosti, shodno onome što situacija nalaže i što odgovara datom kontekstu.
Zaključak hutbe: Nakon što imam završi sa izlaganjem svoje teme, preporučuje se da svoju hutbu završi prikladnim zaključkom, koji objedinjuje njegove misli i sažima njegovu temu, drugačijim izrazima i na sažet način, jer preopširnost u ovom slučaju izaziva dosadu i raspršuje pažnju.
Ne treba sadržavati nove ideje i nove dokaze, jer tada to ne bi bio zaključak, već dio hutbe i njen produžetak.
Zaključak treba biti snažan u svom izrazu i utjecaju, jer je to posljednje što dopire do ušiju slušaoca i ostaje u njegovom umu, a ako bude slab u svojoj strukturi, mlak u svom izlaganju, izgubit će se korist hutbe.
Zaključak mogu biti kur'anski ajeti koje ranije nije naveo, koji sažimaju temu kroz podsticanje ili zastrašivanje, ili kroz argumentaciju i potvrđivanje. To može biti i Poslanikov hadis koji ukazuje na isto što i kur'anski ajeti, a može biti i ponavljanje elemenata hutbe drugačijim stilom, na sveobuhvatan i jasan način koji ostavlja snažan utjecaj.
Postoje dva pitanja na koja imam treba obratiti pažnju, a to su: jedinstvo teme, novina i promjena.
Jedinstvo teme: Treba se ograničiti na jednu temu, čiji će se elementi u potpunosti izložiti, riječi dotjerati, a obrada produbiti; jer grananje tema i njihovo mnoštvo na jednom mjestu rasipaju misli, čine da se međusobno zaboravljaju, te vode ka dosadnom oduživanju, blijedoj slici i površnoj obradi.
Novina i promjena: To znači da ne budu sve njegove hutbe o temama koje se ponavljaju i od kojih ne odstupa, već da unosi raznovrsnost u svoje teme, kako bi one obuhvatile sva pitanja šerijata: tevhid, ibadeti, međuljudski odnosi, ahlak i drugo.
Da se ne drži jednoličnosti u svom stilu i načinu izlaganja, već da nekada koristi upitnu formu, a nekada formu tvrdnje, da navodi primjere i traga za mudrostima i tajnama, uz neophodnost toga da se saživi sa društvenom stvarnošću, prepoznavanje potreba ljudi, te njihovo usmjeravanja i prosvjećivanja, shodno utjecaju društvenih promjena na njih. [170] [170] Pogledaj: Menhedž fi i'dadi hutbetil-džumu'a, dr. Salih b. Abdullah b. Humejd, str. 22 i dalje.
Četvrti odjeljak: Propisi džamija
Prvi odjeljak: Definicija džamije
Šerijatska definicija džamije je: mjesto u kojem se obavlja pet propisanih namaza, džuma i drugo, i u kojem se uči ezan. Nazvan je mesdžidom jer je to mjesto na kojem se čini sedžda Allahu.
Razlika između džamije i musalle
Džamija je mjesto određeno za obavljanje farz-namaza, i to trajno, i koje je uvakufljeno u tu svrhu. S druge strane, musalla je ono što se odredi za povremeno obavljanje namaza, poput prostora za namaz u školama, ustanovama, preduzećima, na putovanjima i slično, i koje nije uvakufljeno za pet dnevnih namaza. Nije sunnet klanjati tehijjetul-mesdžid pri ulasku u musallu, već je to sunnet pri ulasku u džamiju.
Drugi odjeljak: Gradnja džamije i njena vrijednost
Mesdžidi su najbolja i najčasnija mjesta na zemlji, u njima se obavlja najbolji ibadet, a to je namaz. Uzvišeni kaže: "U džamijama, koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – slave i veličaju Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat udjeljuju, i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni." (En-Nur, 36–37.)
Uzvišeni Allah je mesdžide (džamije) pripisao Sebi iz počasti i uvažavanja, pa Uzvišeni kaže: "Ima li većeg nepravednika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje..." (El-Bekare, 114.) Uzvišeni je rekao: "Mesdžidi jesu Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!" (El-Džin, 18.)
Zbog toga šerijat podstiče na njihovu izgradnju i održavanje u pravom i prenesenom smislu te riječi. S tim u vezi, Uzvišeni Allah kaže: "Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje, oni su na Pravom putu." (Et-Tevba, 18.)
A prenosi se od Osmana ibn 'Affana, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko izgradi džamiju tražeći time Allahovo zadovoljstvo, Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu." [171] [171] El-Buhari (450) i Muslim (533).
Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ rekao: "Ko izgradi džamiju radi Allaha veličine gnijezda ptice ili manju, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu." [172] [172] Bilježi Ibn Madže (br. 738), a el-Busiri u Ez-Zevaidu (1/94) kaže: "Ovaj lanac prenosilaca je vjerodostojan."
Osim toga, Poslanik je kazao: "...pa makar i veličine ptičijeg gnijezda", tj. mjesto na zemlji koje ženka ptice pripremi za svoja jaja. Poenta ovog opisa je naglašavanje bitnosti gradnje džamije makar bila mala, kako niko ne bi potcijenio džamiju koju sagradi.
U to može spadati i onaj ko učestvuje u njenoj izgradnji, makar s ciglom ili blatom, ili ko na njoj radi svojim rukama, ili isplati nadnice radnicima i tome slična djela za koja se može kazati da je osoba njima lično ili svojim imetkom pomogla u izgradnji džamije, čineći to tražeći Allahovo zadovoljstvo i nadajući se nagradi koja za to slijedi. Nagrada je da mu Allah u Džennetu sagradi takvu ili prostraniju kuću, jer se kuća u Džennetu ne može porediti s onom na dunjaluku i između njih nema nikakve sličnosti. To je ono što podstiče onoga kome je Allah dao obilnu opskrbu da žuri sa dobrim djelima i iskoristi priliku u ovom životu, te da za svoj Ahiret pripremi ono za šta će kod svog Gospodara naći mnogostruko uvećanu nagradu. [173] [173] Pogledaj: Fusul ve mesail tete'alleku bil-mesadžid od šejha Ibn Džibrina, rahimehullah, 14.
Treći odjeljak: Održavanje džamija i njegova vrijednost
Održavanje džamija u svom općem smislu obuhvata obje vrste održavanja, materijalno i duhovno. Ono obuhvata gradnju džamija i njihovo obnavljanje, njihovo osvjetljavanje i zastiranje tepisima, brigu o njima i njihovo čišćenje, obavljanje ibadeta Allahu u njima, postavljanje imama i muezzina za njih, uspostavljanje halki zikra u njima za poučavanje Kur'anu, fikhu, tefsiru, hadisu i drugim korisnim naukama, osiguravanje opskrbe onima koji u njima rade, te uvakufljenje za njih onoga u čemu je korist, poput stanova za imama, muezzina, učitelja i tragaoce za znanjem u njima, kao i izgradnju abdesthana i svega što služi u njihovu korist.
Uzvišeni Allah je kazao: "Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje, oni su na Pravom putu." (Et-Tevba, 18.)
Plemeniti ajet potvrđuje iman onome ko održava džamije namazom u njima, njihovim čišćenjem i popravljanjem onoga što se na njima ošteti. [174] [174] Pogledaj: El-Mešru'u vel-memnu'u fil-mesdžid, od Muhammeda el-Arfedža, 9.
Četvrti odjeljak: Čuvanje od nečistoće i svega što ne priliči
Budući da su džamije mjesta za ibadet i približavanje Uzvišenom Allahu kroz pokornost, naređeno je njihovo održavanje i čuvanje od prljavštine, nečistoća i otpadaka, kako bi zadržale svoju čistoću i ljepotu.
Rekao je šejh Ibn Sa'di, Allah mu se smilovao, u pogledu riječi Uzvišenog: "U džamijama, koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – slave i veličaju Njega, ujutro i navečer..." (En-Nur, 36.) Riječi: "...koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime...", ukazuju na skup propisa džamija, pa u njihovo podizanje spada: njihova izgradnja, čišćenje od nečistoća i prljavštine, njihovo čuvanje od bezumnika i djece koja se ne čuvaju od nečistoća, i od nevjernika, te da se čuvaju od praznogovora u njima i podizanja glasova mimo spominjanja Allaha." [175] [175] "Tefsir Es-Sa'di" (str. 569).
Od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi se da je neka crnkinja čistila mesdžid pa je Allahov Poslanik ﷺ primijetio da je nema. Upitao je za nju, pa su kazali: „Umrla je.“ On je kazao: „Zar me niste obavijestili?“ (Prenosilac) reče: „Kao da su smatrali njen slučaj beznačajnim“, pa on kaza: „Pokažite mi njen kabur!“ Pokazali su mu ga, te joj je klanjao (dženazu), a zatim rekao: „Zaista su ovi kaburovi ispunjeni tminom za njihove stanovnike, a Allah, azze ve dželle, im ih doista osvjetljava mojim klanjanjem (dženaze) za njih.“ [176] [176] El-Buhari (460), i Muslim (956).
Potvrđeno je od Enesa, radijallahu 'anhu, da je rekao: „Dok smo bili u džamiji sa Allahovim Poslanikom ﷺ došao je jedan beduin, stao i počeo mokriti u džamiji. Ashabi Allahovog Poslanika ﷺ povikaše: 'Stani! Stani!', pa je Allahov Poslanik ﷺ rekao: 'Ne prekidajte ga – tj. ne prekidajte mu mokrenje – pustite ga.' Pa su ga ostavili dok nije završio, potom ga je Allahov Poslanik ﷺ pozvao i rekao mu: 'Džamije nisu za mokrenje, niti za bilo koju vrstu nečistoće. One su za spominjanje Allaha, azze ve dželle, za namaz i učenje Kur’ana.' Pa je naredio jednom od prisutnih, pa je ovaj donio kofu vode i izlio je po tome, to jest prosuo je po tome.“ [177] [177] El-Buhari, br. 219, skraćeno; Muslim, br. 285.
Nema razilaženja da su mokraća i tome slično nečistoće od kojih se čuvaju džamije. Stoga se džamije, njihovi prostirači i ono što im pripada poput dvorišta, krovova i tome slično, moraju čuvati od svih nečistoća, te se moraju očistiti kada god nešto od toga dospije u njih.
I tako se navodi njeno čišćenje od prljavština poput hrakotine, sluzi, pljuvačke, krvi, gnoja i tome slično. Enes b. Malik, radijallahu ’anhu, prenosi da je Allahov Poslanik ﷺ vidio hrakotinu (na zidu) prema kibli, pa mu je to bilo teško, da se odraz toga primijetio na njegovom licu. Ustao je i to svojom rukom potrao rekavši: "Kada neko od vas ustane klanjati, on tada razgovara sa svojim Gospodarom, pa nemojte da neko od vas pljune prema kibli, nego na svoju lijevu stranu (na pijesak) ili pod svoje noge (u pijesak)." Zatim je uzeo ćošak svog ogrtača, pljunuo u njega, zatim ga premotao i rekao: "Ili neka uradi ovako." [178] [178] El-Buhari (405), i Muslim (551).
Postoje mnogi hadisi koji ukazuju na zabranu pljuvanja u džamiji. U nekima od njih se zabranjuje pljuvanje prema kibli ili na desnu stranu, a dozvoljava se pljuvanje na lijevu stranu ili ispod lijeve noge (u pijesak), nakon čega se to istrlja nogom (u pijesak). Nema sumnje da su pljuvačka i hrakotina nešto što je ljudskoj prirodi odvratno, te se zbog toga Poslanik ﷺ naljutio kada je vidio ispljuvak u džamiji prema kibli, toliko da mu je lice pocrvenjelo. Požurio je da to otkloni, a zatim je to mjesto namazao mirisom ili šafranom.
Poznato je da je, ukoliko je džamija izgrađena od gline, njeno struganje lahko, te ako je pod zemljan, moguće je zakopati ono što padne na njega ili ukloniti zaprljanu zemlju.
S obzirom na to da su džamije u današnje vrijeme uglavnom popločane i zastrte čistim tepisima, koji su osjetljivi na prljavštinu i nečistoću, te se na njima jasno vide tragovi hrakotine, krvi, gnoja i sl., apsolutno je zabranjeno pljuvanje na tlo u njima, bilo po tepisima, zidovima ili pločicama. Stoga, onaj ko mora pljunuti ili izbaciti hrakotinu, treba zbog toga izaći, ili neka pljune u maramicu te je iznese, ili u ćošak svoje odjeće, a zatim ga premota, kao što se spominje u hadisu, kako bi džamija ostala čista i ugodna.
Prenosi se od Aiše, radijallahu 'anha, da je kazala: „Allahov Poslanik ﷺ naredio je da se grade mesdžidi u naseljima i da se čiste i mirišu.“ Sufjan je rekao: „Gradnja džamije u naseljima znači u plemenima.“ [179] [179] Et-Tirmizi, br. 594, i pogledaj: Fusul ve mesail tete'alleku bil-mesadžid, str. 27.
Peti odjeljak: Propis o izgradnji džamije na grobu ili kopanje groba u džamiji
Nije dozvoljeno praviti džamiju na kaburu bilo koje osobe, bez obzira o kome se radilo. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: "Imami su saglasni da se džamija ne gradi na kaburu, jer je Allahov Poslanik ﷺ rekao: 'Zaista su oni prije vas pretvarali mezare u džamije. Zato, ne pretvarajte mezare u džamije, jer sam vam to zaista zabranio.'"
I nije dozvoljeno ukopavanje umrle osobe u džamiji, pa ukoliko je džamija postojala prije ukopavanja, to se mora izmijeniti: ili poravnavanjem (starog) kabura, ili njegovim iskopavanjem ako je nov.
"Ako je džamija izgrađena nakon kabura: ili se mora ukloniti džamija, ili se mora ukloniti oblik kabura. U džamiji koja se nalazi na kaburu ne obavlja se ni farz ni nafila-namaz, jer je to zabranjeno." [180] [180] Medžmu'ul-fetava, 22/194.
Od dokaza za to, pored onoga što je spomenuo šejhul-islam, rahimehullah, je i sljedeće: Prenosi se da su Aiša i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazali: "Kada je Allahovom Poslaniku ﷺ došla smrt – to jest: nastupila mu smrt – počeo je navlačiti karirani ogrtač na svoje lice, a kada bi mu zbog vrućine zastao dah, sklanjao bi ga s lica. U takvom je stanju rekao: 'Neka je Allahovo prokletstvo na jevreje i kršćane što su grobove svojih vjerovjesnika uzeli za bogomolje.'" Upozorava na slično onome što su oni učinili. [181] [181] El-Buhari (435), i Muslim (531).
Poslanik ﷺ je pojasnio, dok je bio u smrtnim mukama, da je Allah Uzvišeni prokleo jevreje i kršćane zato što su grobove svojih vjerovjesnika uzimali za bogomolje, te je pojasnio da je to bio običaj prijašnjih nevjernika, a sve to kako bi upozorio svoj ummet da ne liče na njih i kako bi im zatvorio vrata obožavanja drugih mimo Njega.
Od Aiše, majke vjernika, prenosi se da su Ummu Habiba i Ummu Selema spomenule crkvu koju su vidjele u Etiopiji, u kojoj su bile slike. One su to spomenule Vjerovjesniku ﷺ pa je rekao: "Zaista je to narod koji bi, kada bi među njima bio dobar čovjek pa umro, nad njegovim grobom sagradili bogomolju i u njoj naslikali te (njegove) slike. To su najgora stvorenja kod Allaha na Sudnjem danu." [182] [182] El-Buhari (427), i Muslim (528).
Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik ﷺ tokom bolesti od koje se nije oporavio, kazao: „Allah je prokleo jevreje i kršćane što su grobove svojih vjerovjesnika uzeli za bogomolje.“ Da nije toga, njegov (Poslanikov) grob bi bio istaknut (ne bi bio skriven iza zidova), ali se bojao da će biti uzet kao mesdžid. [183] [183] El-Buhari (1390), i Muslim (529).
Šesti odjeljak: Propis ukrašavanja džamija
Ne priliči ukrašavanje džamija i hvalisanje njima, jer El-Buhari bilježi da je Abdullah b. Abbas, radijallahu 'anhuma, kazao: "Zasigurno ćete ih ukrašavati kao što su ukrašavali jevreji i kršćani."
Od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je kazao: "Ponosit će se njima, a vrlo malo će ih održavati (fizički i duhovno)."
Prenosi se od Omera da je naredio gradnju džamija i rekao: "Zaštiti ljude od kiše, i nemoj bojiti u crveno ili žuto, pa da dovedeš ljude u iskušenje." [184] [184] Ova predanja navodi El-Buhari u svom Sahihu kao mu'allak u potvrdnoj formi (1/96-97).
U današnje vrijeme umnožilo se hvalisanje mesdžidima, a ljudi pretjeruju u njihovom ukrašavanju i prekomjernom trošenju na njih. Učenjaci su izdali fetve o dozvoljenosti njihove lijepe gradnje ukoliko se tako grade stambeni objekti i kuće, kako mesdžidi ne bi izgledali neugledno i bijedno u poređenju sa kućama i domovima, ali bez rasipništva i pretjerivanja u ukrašavanju i bojama, te raznovrsnom trošenju na keramiku, pločice i prostirke za kojima nema potrebe. Imajući u vidu da postoje džamije kojima je potrebna najosnovnija gradnja, taj novac bi trebalo potrošiti na gradnju tih džamija.
Prenosi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: „Džamija je u vrijeme Allahovog Poslanika ﷺ bila izgrađena od ćerpića, a krov od granja, dok su stubovi bili od palminog drveta. Ebu Bekr na njoj nije ništa dogradio, a Omer je nešto nadogradio te ju je sagradio prema načinu gradnje iz vremena Allahovog Poslanika ﷺ od ćerpića i granja, a stubove je ponovo postavio od drveta. Zatim ju je Osman izmijenio i dogradio mnogo toga, zidove je sagradio od klesanog kamena i gipsa kreča, a krov od tikovine (drvo sadž, ili indijsko drvo).“ [185] [185] El-Buhari (446).
Uvaženi šejh Abdulaziz ibn Baz, Allah mu se smilovao, kaže: "Postupak Osmana, radijallahu 'anhu, ukazuje na uljepšavanje džamije klesanim kamenom, kvalitetnim drvetom i gipsom (krečom), odnosno bojenjem zidova, da u tome nema smetnje. Način života prvih generacija preči i bolji, ali ako ljudi uljepšavaju svoje kuće i izbjegavaju stare građevine, pa bi ostavljanje džamije u njenom starom stanju moglo da ih odvrati od namaza i okupljanja u džamijama, onda nema smetnje da se postupi onako kako je postupio Osman, radijallahu 'anhu, radi podsticanja na dolazak u džamije, a ne kao vid hvalisanja. Pokuđeno je pisati po džamiji, te je preče da ona ostane jednostavna." [186] [186] Preneseno iz djela "El-Mesadžid" od El-Kahtanija (str. 71).
Sedmi odjeljak: Propis ulaska nevjernika u džamiju
Muslimanima je zabranjeno da omoguće bilo kojem nevjerniku ulazak u el-mesdžidul-haram i u sve što ga okružuje od cjelokupnog harema; a osnova za to su Riječi Uzvišenog: "O vjernici, višebošci su sama pogan, i neka se, nakon ove godine, više ne približuju Časnoj džamiji..." (Et-Tevba, 28.) Što se tiče ostalih džamija, ukoliko je njihov ulazak radi šerijatski opravdanog razloga, u tome nema smetnje, kao npr. da se raspitaju o islamu, ili radi posla koji se tiče džamije ili interesa muslimana, ili da slušaju predavanje, ili da uđu radi neke dozvoljene stvari, kao npr. da se napiju vode koja se nalazi unutar džamije. U takvim situacijama to je dozvoljeno, jer je Poslanik ﷺ svezao Sumamu b. Usala za džamijski stub. Od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, prenosi se da je rekao: "Vjerovjesnik ﷺ je poslao prema Nedždu grupu konjanika, pa su oni doveli čovjeka iz plemena Benu Hanife, po imenu Sumame b. Usal, i vezali ga za jedan od džamijskih stubova. Potom je izišao Vjerovjesnik ﷺ i rekao: 'Šta ima kod tebe, Sumama?' Sumama je rekao: 'Ima dobra, Muhammede. Ako me ubiješ, znaj da si ubio onoga koga ima ko osvetiti, a ako dobro učiniš, učinio si zahvalnom. A ako želiš imetak, traži koliko hoćeš.' Ostavio ga je tako do sljedećeg dana...” hadis [187] [187] Muttefekun alejhi.
Također, u (Poslanikovu) džamiju je ušla delegacija iz Nedžrana, a bili su kršćani [188], i Dimam b. Sa'leba je ušao kod Poslanika ﷺ dok je on bio u džamiji. Enes b. Malik, radijallahu anhu, pripovijeda: "Dok smo sjedili u džamiji s Vjerovjesnikom ﷺ na devi stiže jedan čovjek, zaustavi je (pred džamijom) i sveza, a onda ashabima reče: 'Ko je od vas Muhammed?' Vjerovjesnik ﷺ sjedio je među njima naslonjen i mi mu odgovorismo: 'Ovaj naslonjeni bijeli čovjek!' Potom onaj čovjek reče: 'Sine Abdul-Muttaliba!' 'Odazivam ti se.', odgovorio mu je Vjerovjesnik ﷺ. Čovjek je Allahovom Poslaniku ﷺ opet rekao: 'Pitat ću te i bit ću uporan, pa ne ljuti se na mene.' 'Pitaj što god hoćeš!', reče Muhammed ﷺ..." Na kraju hadisa stoji: "Potom čovjek reče: 'Vjerujem u sve što si (od Allaha) donio. Ja sam Dimam ibn Salebe, brat Benu-Sa'da ibn Bekra, izaslanik svoga naroda, koji je iza mene ostao.'" [189] [188] Muttefekun alejhi. [189] El-Buhari. Vidi: Zbirka fetvi i članaka Ibn Baza, 8. tom, Propis o ulasku nevjernika u džamije, i Fetve Stalne komisije, 6/276.
Ovo je ono što smo bili u mogućnosti navesti o onome što je potrebno muezzinu, imamu i hatibu, kao i o propisima o mesdžidima. Oporučujemo muezzinu, imamu i hatibu bogobojaznost, ozbiljan trud u traženju i širenju znanja, te potpuno posvećivanje pažnje tome.
A Allah upućuje na pravi put. O Allahu, donesi salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhameda, na njegovu porodicu i sve ashabe, a naša posljednja dova je: Potpuna i savršena hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova.
Neki korisni izvori za muezzina, imama i hatiba
Ezan i ikamet, dr. Seid bin Ali bin Vehf el-Kahtani, izdavač: Štamparija saffir, Rijad.
Propisi imameta i muktedije, dr. Abdulmuhsin el-Munif.
Imamet u namazu u svjetlu Kur'ana i Sunneta, Se'id ibn Alijj ibn Vahf el-Kahtani.
Stil džumanske hutbe, Abdullah bin Dajfallah er-Ruhajli, izdavač: Ministarstvo islamskih pitanja, da've i upute, Kraljevina Saudijska Arabija.
Imamet u namazu – pojam, vrijednosti, vrste, adabi i propisi u svjetlu Kur'ana i Sunneta, autora dr. Seida bin Alija bin Vehfa el-Kahtanija, izdavač: Štamparija saffir, Rijad.
Džumanske hutbe i odgovornosti hatiba, priredio: Savjet za davu i uputu, Ministarstvo za islamska pitanja, davu i uputu, Kraljevina Saudijska Arabija.
Džumanska hutba u Kur'anu i Sunnetu, od Abdurrahmana b. Muhammeda el-Hameda, izdavač: Ministarstvo za islamska pitanja, da'vu i uputu, Kraljevina Saudijska Arabija.
Džumanska hutba i njeni fikhski propisi, autor: Abdulaziz bin Muhammed bin Abdullah el-Hudžejlan, izdavač: Ministarstvo za islamska pitanja, davu i uputu, Centar za islamska istraživanja i studije.
Džumanska hutba i njena uloga u odgoju ummeta, autor: Abdul-Ganijj Ahmed Džebr Muzhir, izdavač: Ministarstvo za islamska pitanja, davu i uputu, Kraljevina Saudijska Arabija.
Pedeset i jedna oporuka kako biti uspješan hatib, autora Emira b. Muhammeda el-Mederija, koja je objavljena na web-stranici Ministarstva za islamska pitanja, misionarstvo i uputu Kraljevine Saudijske Arabije.
Džuma-namaz – pojam, uvjeti, vrijednosti, specifičnosti, adabi i propisi u svjetlu Kur'ana i Sunneta, autor dr. Seid bin Ali bin Vehf el-Kahtani, izdavač: Štamparija sefir, Rijad.
Džumanski minber, emanet i odgovornost, autor: Abdullah b. Muhammed b. Humejd, izdavač: Ministarstvo za islamska pitanja, misionarstvo i uputu, Kraljevina Saudijska Arabija.
Metodologija pripreme džumanske hutbe, autor: dr. Salih bin Abdullah bin Humejd, izdavač: Ministarstvo za islamska pitanja, misionarstvo i uputu, Kraljevina Saudijska Arabija.
Poslanice imamima i muezzinima šejha Abdullaha bin Saliha el-Fevzana, Dar Ibn el-Dževzi.
Poruka imamima džamija, muezzinima i džematlijama, šejha Abdullaha ibn Džarullaha el-Džarullaha.
Kuvajtska enciklopedija fikha, i poglavlja o hutbi, imametu, ezanu i džamijama.
Related books
All books
إعداد خطيب ماهر33 jezikaخطيبإعداد خطيب ماهر
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Zaista sva zahvala pripada Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i od Njega oprost molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i od naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Neka su Allahov salavat i obilan selam na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ih u dobru slijede. A potom: Budući da su ljudi u stalnoj potrebi…
Ko me je stvorio? Zbog čega?75 jezikaKo me je stvorio? Zbog čega?
Sve što postoji ukazuje na Stvoritelja. Ko je stvorio nebesa, Zemlju i sve što je na njima? Ko je stvorio veličanstvena stvorenja koja se ne mogu obuhvatiti spoznajom? Ko je doveo u postojanje ovaj perfektno uređeni sistem na nebesima i na Zemlji? Ko je stvorio čovjeka, te mu je podario sluh, vid i razum? Ko ga je osposobio da spoznaje i saznaje? Kako ćeš protumačiti ovaj savršeni sistem u organima tvoga tijela i tijela ostalih živih bića? Ko je to tako sve stvorio? Ko je doveo u red cijeli ovaj veličanstveni kosmos sa svim njegovim zakonima koji ga precizno uređuju još od davnina?
الدروس المهمة لعامة الأمة78 jezikaالدروس المهمة لعامة الأمة
يهدف الكتاب إلى تعليم المسلمين أساسيات دينهم بطريقة مبسطة وشاملة. يتناول مجموعة من الدروس المهمة مثل قراءة الفاتحة وقصار السور، وأركان الإسلام والإيمان، وأقسام التوحيد والشرك، وشروط وأركان وواجبات الصلاة، بالإضافة إلى مبطلاتها، مع بيان مختصر لشروط الوضوء وفروضه ونواقضه. كما يسلط الضوء على التحلي بالأخلاق الإسلامية والآداب الشرعية، ويقدم إرشادات لطيفة حول تجهيز الميت والصلاة عليه ودفنه.
Pojašnjenje ezana55 jezikaPojašnjenje ezana
Knjiga "Pojašnjenje ezana" obrađuje riječi ezana i njihovo tumačenje, ističući akaidske i odgojne dimenzije. Skreće nam se pažnja da ezan nije samo poziv na namaz, već i svakodnevni poziv na tevhid i spas. U njoj možemo pronaći analizu riječi ezana i obrazloženje njihovog značenja – počevši od veličanja Allaha, svjedočenja tevhida i poslanstva, preko poziva na namaz i spas, pa sve do završetka s tekbirom i tevhidom. Upečatljivim stilom, riječi ezana se povezuju s njihovim duhovnim ciljevima kako bi se probudila srca i obnovila veza s Allahom.