إعداد خطيب ماهر
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Zaista sva zahvala pripada Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i od Njega oprost molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i od naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Neka su Allahov salavat i obilan selam na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ih u dobru slijede. A potom: Budući da su ljudi u stalnoj potrebi…
These files are generated automatically from the book's text; their layout may differ from the printed edition.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Zaista sva zahvala pripada Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i od Njega oprost molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i od naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti. Svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Neka su Allahov salavat i obilan selam na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe i sve one koji ih u dobru slijede.
A potom: Budući da su ljudi u stalnoj potrebi za onim što će poboljšati njihovo stanje, Šerijat nudi smjernice koje to i ostvaruju. U to se ubraja i ono što se odnosi na džumansku hutbu, zbog čega je odgovornost hatiba izuzetno velika. Iz tog smo se razloga potrudili prirediti knjigu pod naslovom „Korisni sažetak za mujezina, imama i hatiba te propisi o mesdžidima“ [1] i prevesti je na više jezika. Knjiga obuhvata nekoliko tema, među kojima su: (1) https://islamcontent.com/ar/single-content/74839.
Pojam džuma-namaza, njegovo vrijeme, odabrani propisi koji se odnose na obveznika, zatim džumanska hutba, njena pravna utemeljenost, šartovi (uvjeti), ruknovi (sastavni dijelovi), sunneti i pitanje njenog prevođenja. Djelo, također, rasvjetljava nužne odlike koje hatib mora posjedovati – prvenstveno u pogledu temeljnog znanja i moralnih vrlina – te detaljno izlaže adabe hutbe i hatiba, njenu primarnu svrhu i ciljeve, kao i samu metodologiju njene pripreme.
Budući da je ova tema od izuzetne važnosti, priređena je i ova druga poslanica pod naslovom „Priprema vrsnog hatiba“, kao proširenje i dopuna prethodnom djelu.
Molimo Allaha da naše djelo učini dobrim i iskrenim radi Njegovog Lica te da podari blagoslov u njemu. Allah najbolje zna. Neka su salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda.
Važnost hutbe
Džumanski minber jedno je od najsnažnijih – štaviše, najsnažnije je sredstvo utjecaja na ljude ako se njime pravilno ovlada. S obzirom na to da se hatib jednom sedmično obraća vjernicima, i tako iz godine u godinu, oni su mu otvorili svoje umove i srca. Svu svoju pažnju usmjeravaju prema njemu, ne dopuštajući da ih omete i najsitnija stvar (poput poigravanja kamenčićima), već iznova, u kontinuitetu, upijaju njegove savjete, vazove, lekcije i pouke.
Uspješan i nadahnut hatib, kojem je Allah podario uvjerljiv stil i snažnu rječitost, nesumnjivo će na njih ostaviti iznimno dubok utjecaj. Ovaj utjecaj može biti jači od onog koji učitelj ima na svoje učenike, pa čak i snažniji od utjecaja društvenih mreža. Razlog tome leži u činjenici da je hutba usko povezana s veličanstvenim ibadetom – namazom, kao i u tome što se elokventan, iskren i rječit hatib vjernicima obraća neposredno, stojeći pred njima. Prateći izraze njegovog lica i poglede, on na njih djeluje posredstvom čula sluha i vida, dotičući im srca i umove. Oni ga u tišini i s punom pažnjom slušaju tokom cijele hutbe, dok im on iznosi racionalne i šerijatske argumente pomoću kojih ih, uz Allahovu dozvolu, može uvjeriti i ispraviti njihova shvatanja
Uspješan i od Allaha pomognut hatib onaj je koji je minber učinio jednim od najvažnijih puteva za širenje dobra i znanja, ne ograničavajući se samo na njega. Naprotiv, on, shodno svojim mogućnostima, sudjeluje i daje svoj doprinos na svakom polju dobročinstva. Gdje god je dobro, naći ćeš ga među njegovim predvodnicima, a gdje god se traži žrtvovanje u ime Allaha, naći ćeš ga među borcima na tom polju.
Takav hatib posvećen je pozivanju Allahu i dobrobiti muslimana – baš kao što su to činili vjerovjesnici i poslanici, neka je na njih salavat i selam, te učenjaci i iskrene daije islamskog ummeta – te predano radi na unošenju svježine, privlačenju pažnje i buđenju interesovanja kod svojih slušalaca.
Mnogo je hatiba koji posjeduju sve potrebne odlike, ali njihova hutba ne donosi željene plodove onako kako bi se to očekivalo od nekoga ko poruku nosi iskreno i predano.
Svake im džume donosi temu koja dotiče njihova osjećanja i potrebe, plijeni njihova srca i susreće se s njima pedeset puta tokom jedne godine. Pa, postoji li sredstvo sa snažnijim utjecajem od ovoga?
Stoga ne čudi da je hutba petkom jedan od najčasnijih simbola islama te jedno od najvažnijih polja pozivanja Allahu, dostavljanja Njegovog Šerijata i uspostavljanja dokaza nad Njegovim robovima. To je praksa za koju neprijatelji islama priželjkuju da i sami imaju nešto slično u svojoj vjeri, do te mjere da je jedan od vođa stranaka koje se bore protiv islama izjavio: „Ah, da mi je imati ovakve minbere?!“
"Vrijednost i čast nauke i vještine srazmjerna je plemenitosti njihovih ciljeva, a govorništvo ima izuzetno važan cilj – upućivanje ljudi ka istini i njihovo podsticanje na ono što će im koristiti u ovom životu, kao i u onom budućem (ahiretu).
Govorništvo se smatra jednim od sredstava ugleda i vođstva.
U govorništvu leži velika čast, a njegova se vrijednost i bitnost ogleda u tome da onaj ko se njime bavi mora biti pronicljiv, učen i rječit.“ [2] „Govorništvo kod Arapa/El-Hatabetu 'indel-Arab“, Muhammed El-Hidr Husejn, 178–179.
Zakonodavac je obavezao klanjača da te, brate hatibe, pažljivo sluša tokom tvoje hutbe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ako petkom, dok imam drži hutbu, kažeš svom drugu (onome do tebe): 'Šuti!', postupio si neprimjereno (i time umanjio vrijednost svoje džume).“ Muttefekun 'alejh.[3] Značenje riječi „lagavte“ jeste da onaj ko to učini neće ostvariti nagradu predviđenu za džumu. (3) Buhari, 934, i Muslim, 851.
Štaviše, sunnet je da ljudi okrenu svoja lica prema tebi, a Nevevi, Ibnul-Munzir i Ibn Abdulberr – neka je Allahova milost na njih – prenijeli su konsenzus o pohvalnosti tog djela.[4] (4) "El-Medžmu", 4/447.
(Meleki Milostivog te slušaju, stoga im ukaži dužno poštovanje.)
Dovoljna ti je čast i ponos – o hatibe – to što meleki Milostivog prisustvuju kako bi slušali tvoje hutbe i vazove. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je, kako stoji u oba Sahiha [5]: „Kada nastupi petak, na svim džamijskim vratima stoje meleki koji zapisuju ljude po redoslijedu dolaska. A kada imam sjedne (na minber), oni smotaju svoje listove i dođu slušati zikr (hutbu).“ (5) Buhari, br. 3211, i Muslim, br. 850.
Kada toga postaneš svjestan, vrijednost hutbe u tvom srcu će se uvećati, te ćeš s još većom predanošću govoriti istinu, ispunjavati emanet i savjetovati ljude, ne nastojeći im ugoditi niti im podilaziti.
Pa, ko je poput tebe, o blagoslovljeni hatibe?
Allah je obavezao ljude da te slušaju i pomno prate tvoje riječi. Štaviše, zabranio im je da se bilo čime bave – pa makar to bilo obično poigravanje kamenčićima – pa čak i da sprečavaju loše djelo dok ti držiš govor, a odredio je da te i Njegovi meleki slušaju!
Ovo te obavezuje da budeš iskren radi Allaha, da u svojim hutbama i vazovima upućuješ najiskrenije savjete, te da cilj tvojih hutbi bude spominjanje Allaha, savjetovanje ljudi, kao i njihovo poučavanje pitanjima vjere i onome što će im donijeti dobrobit na dunjaluku.
***
Šta je bolje: držati hutbu napamet ili je čitati s papira?
Nema sumnje da u hatibovom čitanju s papira leže brojne koristi, te da ono mnogim hatibima i govornicima može biti prikladnije od slobodnog govora, što je očigledna stvarnost.
S druge strane, slobodan govor ima velik utjecaj na hatibovu interakciju i njegov žar, što – bez sumnje – kod slušalaca izaziva dubok dojam, zanos i emotivnu reakciju, i obrnuto.
Općepoznato je da kada u usvajanju informacija istovremeno učestvuju čula sluha i vida, to ima znatno snažniji efekat na razumijevanje, dojmljivost i učvršćivanje znanja, za razliku od oslanjanja samo na jedno čulo. Stoga hatib koji govori slobodno, licem okrenut ljudima i obraćajući im se gledajući ih u oči, ostavlja mnogo snažniji utjecaj od onoga koji hutbu drži čitajući s papira i od kojeg prisutni poruku primaju isključivo putem čula sluha. Čak ni to samo slušanje nema onakvu snagu kakvu ima u slučaju hatiba koji govori slobodno, s obzirom na to da je njegov glas tada mnogo snažniji i dinamičniji.
Onaj ko više puta pokuša slobodno govoriti, pa pri tome doživi mnogo oklijevanja, zamuckivanja, zaboravljanja, ili pak strah i veliku napetost, a ne primijeti da se takve situacije s prolaskom vremena i čestom praksom smanjuju, neka svoje hutbe čita. Nije svakome dato da uspješno govori slobodno. Uzvišeni Allah je, baš kao što je među ljudima raspodijelio materijalnu nafaku, raspodijelio i onu duhovnu, u vidu ahlaka, sposobnosti, talenata i stremljenja.
(Osam koraka koji olakšavaju i utiru put ka uspješnom govorničkom nastupu)
Prvo: Iskrena dova za pomoć u tome i pribjegavanje Uzvišenom Allahu s iskrenom predanošću i skrušenošću.
Drugo: Istinsko pouzdanje u Uzvišenog Allaha i potpuno oslanjanje na Njega. Allah prema Svome robu postupa onako kako Njegov rob o Njemu misli, pa ko se u Njega pouzda, On mu je dovoljan da odagna njegove brige i usliši njegove molbe.
Treće: Slušanje istaknutih hatiba i učenje iz njihovog iskustva.
Četvrto: Vježbanje hutbe nasamo. Čak i ako se to izvodi u džamiji preko unutrašnjeg razglasa, to je dobro, a ukoliko se izvodi na minberu, to je još bolje.
Peto: Vježbanje iskazivanja osjećanja i jačanja emocija.
Razmatrao sam najveće tajne onih koji su uspješni u govorništvu, javnom nastupu i ostavljanju snažnog dojma, te sam uvidio da se tajna i razlog tome – nakon Allahove pomoći – kriju u snažnoj emociji koju posjeduju, kao i u njihovoj sposobnosti da svoja osjećanja iskažu duboko, a ne tek površno, postupajući pritom u skladu sa šerijatskim propisima.
Zaista, snaga emocije podstiče onoga ko je obdaren rječitošću da je jasno iskaže, i podstiče onoga ko je obdaren mudrošću da je obznani; ona svojim čarima privlači srca, a svojom ljepotom i izvrsnošću plijeni umove. S druge strane, kod onoga čija je emocija slaba, veliki dio njegovog znanja umire s gašenjem njegovih osjećanja, a njegov utjecaj na ljude iščezava s njihovim odumiranjem.
Stoga je obaveza hatiba da bude ispunjen žarom prema onome čemu poziva, kao i čvrstim uvjerenjem u njegovu istinitost; jer ono što izlazi iz srca, dopire do srca. Zbog toga žar hatiba mora biti snažniji od žara njegovih slušalaca, kako bi se prelio na njih i utolio njihovu žeđ. U suprotnom, oni će osjetiti klonulost njegovog duha, te će se izgubiti utjecaj njegovih riječi.
Neophodna je učestala praksa kroz zapisivanje misli i osjećanja, njihovo izgovaranje nasamo, a potom i njihovo iskazivanje pred voljenom osobom.
Osjećanja, kada god se potisnu i zarobe, ona presuše i nestanu. A kada god su slobodna – pod uslovom da su u skladu sa šerijatskim propisima – ona provriju i poteku, napajajući stranice rečenicama, minbere hutbama i rječitošću, a ljude ljubavlju i nježnošću.
Stoga, brate hatibe, oslobodi svoja osjećanja i emocije kako bi i u sebi i u drugima oživio duh života, kreativnosti, preporoda, napretka i milosti.
Onome čija su osjećanja plemenita, moral zasnovan na čestitom ponašanju, duša postaje časna, broj prijatelja se povećava, a neprijatelja smanjuje; njegova argumentacija biva očita, rječitost na velikom nivou, a elokvencija veoma uočljiva.
Šesto: Traženje savjeta od iskrene, razumne, iskusne i dobronamjerne osobe koja će mu ukazati na njegove mahane kako bi ih izbjegavao, te na njegove vrline kako bi u njima ustrajao i dodatno ih unaprijedio.
Sedmo: Rana priprema za hutbu.
Osmo: Čitanje knjiga koje se odnose na pripremu hutbe i način njenog izlaganja.[6] (6) Vidi: El-Muhtasar el-mufid lil-mu'ezzini vel-imami vel-hatib ve ahkam al-mesadžid/Korisni sažetak za mujezina, imama i hatiba te propisi vezani za džamije, 95, https://islamcontent.com/ar/single-content/74839.
Briga i napetost prilikom prvih hutbi sasvim su prirodna i očekivana pojava.
Prilikom svojih prvih hutbi osjetit ćeš tjeskobu i strah, a to je u ljudskoj prirodi. Možda će ti se javiti osjećaj da je to posljedica pogleda uprtih u tebe i sumnje u vlastitu stručnost.
Tvoju brigu može dodatno pojačati osjećaj da ljudi to primjećuju i da to ne vole kod hatiba, što često bude razlog njihovog udaljavanja od tebe.
Ono u što nema sumnje jeste da će, uz tvoju snažnu vezanost za Allaha, oslanjanja na Njega, iskrenu dovu i dugotrajnu praksu, strah u potpunosti nestati, sve dok ne dostigneš stepen uživanja u hutbi i željnog iščekivanja dana džume kako bi okusio slast hatibskog govora.
Potrebno je samo strpljenje pa da se čovjeku otvore riznice uspjeha i milosti Uzvišenog, Plemenitog Darovatelja.
Stoga, podnesi tegobe truda na počecima, kako bi u konačnici zadobio velike blagodati, ugled i sreću.
I reci u sebi: Nakon tjeskobe dolazi samo olakšanje i kraj tegobama, a nakon umora slijedi samo odmor; to je samo trenutak strpljenja. Stoga, naoružaj se strpljenjem i ustrajnošću kako bi se uspeo na minbere i odvažno pozivao Allahu. Istinu je rekao Allah: „A čiji je govor od Allahovog istinitiji?!“ „One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.” (El-Ankebut, 69)
A kako je samo lijepo rekao Katade, rahimehullah: O sine Ademov, ako ćeš činiti dobro samo kada osjetiš polet, tvoja je duša onda zaista sklona dosadi, zamoru i tromosti. Vjernik je, naprotiv, onaj koji ulaže ogroman napor i trud, koji se zalaže da stekne snagu i koji pokazuje odlučnost. [7] "Pod 'odlučnim' se podrazumijeva odlučnost u čuvanju dobrih djela; to je onaj koji sebe obavezuje na kontinuitet u njihovom činjenju. (7) Tefsirul-Kurtubi (1/251). Predaju od Katade, rahimehullah, bilježi Ebul-Kasim ibn Bišran el-Bagdadi (umro 430. h. g.) u svom djelu El-Emali (1454).
Metode oslobađanja od pretjeranog straha od hutbe
Strah – naročito na početku – jeste sasvim poznata i uobičajena pojava, kao što je prethodno navedeno. Štaviše, on je pozitivan jer pomaže u posvećivanju pažnje hutbi i pripremi za nju te obuzdava čovjeka od pretjeranog samopouzdanja koje dovodi do potcjenjivanja ljudi, do zanemarivanja kvaliteta naučnog sadržaja i do izostanka odabira prikladnih riječi i značenja.
Međutim, kontinuirano prisustvo straha pri svakoj hutbi, tokom dužeg vremenskog perioda, predstavlja negativnu pojavu – ono što se u savremenom dobu naziva socijalnom fobijom – zbog čega je neophodno poduzeti mjere za oslobađanje od njega, a neke od njih su:
Prvo: Iskrenost prema Uzvišenom Allahu, traženje utočišta kod Njega te obilno učenje dove kako bi ti darovao smirenost i ispunio srce spokojem.
Drugo: Konzumiranje određenih umirujućih napitaka prije hutbe, poput čaja od nane i slično, jer oni djelotvorno ublažavaju tjeskobu i strah.
Treće: Privikavanje duše na prihvatanje kritike i radovanje njoj kako bi to poslužilo kao stepenica ka napretku i kreativnosti, uz oslobađanje od straha od greške.
Četvrto: Rani dolazak, jer nema sumnje da će hatib, koji u žurbi dolazi kako bi stigao na vrijeme, izgubiti vlastiti mir, srce će mu se uznemiriti te će ga obuzeti tjeskoba i napetost koja će potrajati čak i tokom same hutbe.
Peto: Uzdigni glavu, usmjeri pogled ka ljudima i povremeno im se obrati bez papira. Pa i ako isprva naiđeš na poteškoće, greške i oklijevanje, znaj da će tvoje sputavanje u granice napisanog teksta i manjak hrabrosti da pogledaš džematu u oči umrtviti pažnju slušalaca, dok će tebe osuditi na neprestani strah i bojazan od minbera.
Neki hatibi koji već godinama drže hutbe, a ne odstupaju od onoga što je na papiru niti gledaju u džematlije, otvoreno su priznali da ih pred svaku hutbu obuzmu strah i tjeskoba. Jedan od njih čak kaže: "Od silne brige i strepnje, pri svakoj hutbi osjećam se kao da na minber stupam po prvi put!"
Ipak, u prvim trenucima svojih hutbi izbjegavaj gledati ljudima u lica, budući da ti se pogled može zaustaviti na nekome pred kim osjećaš strahopoštovanje pa ćeš izgubiti pribranost, a može te preplašiti i sam prizor pogleda uprtih u tebe. Stoga gledaj u razini njihovih glava, bez fokusiranja na same pojedince i njihove oči.
Šesto: Dok stupaš na minber, ne opterećuj se mislima o mogućim propustima i greškama, već razmišljaj o blagoslovljenim plodovima kojima se, uz Allahovu dozvolu, nadaš i velikim koristima koje ćeš hutbom požnjeti: o tome koliko ćeš koristiti ljudima te o Allahovoj blagodati i podršci (tevfiku) što upravo ti uzdižeš simbol naređivanja dobra i odvraćanja od zla i pozivaš Njegovom putu.
Sedmo: Pravilno disanje prije hutbe, koje podrazumijeva duboki udah kroz nos, kratko zadržavanje zraka, a potom njegovo polagano izdisanje. Ovakav način disanja ima izuzetan učinak na otklanjanje napetosti; naime, stručnjaci i liječnici navode da se uobičajenim disanjem u mozak doprema od sedam do deset litara kisika, dok se pravilnim disanjem doprema oko sedamdeset pet litara, što izravno snižava razinu hormona tjeskobe i napetosti. To je u praksi već isprobano i pokazalo se iznimno djelotvornim u suzbijanju napetosti, brige i tjeskobe.
Kada je pak riječ o samom trajanju hutbe, nastoj duboko udahnuti neprimjetno za prisutne, tako što ćeš u odgovarajućem trenutku zastajanja tokom govora brzo unijeti veću količinu zraka kroz usta ili nos. Potom, nakon tog udaha, poletno nastavi s izlaganjem i tako postupaj pri gotovo svakom predahu.
Najbolje rješenje za neosnovane kritike koje su ti upućene
Kada se – brate hatibe – čvrsto uvjeriš u ispravnost odluke koju si donio, pristupa koji si odabrao ili puta kojim si krenuo, nakon pomnog razmatranja i promišljanja te savjetovanja s iskusnim ljudima, ne osvrći se na kritičare i one koji prigovaraju, jer niko, što god činio i koliki god ugled uživao, neće biti pošteđen kritike ljudi.
Ako se pak budeš osvrtao na njihove kritike, oslabit će tvoja odlučnost, stegnut će ti se u grudima te će splasnuti tvoja težnja za usavršavanjem i poboljšanjem.
Ne postoji nijedna knjiga, tekst, niti bilo kakvo djelo, a da nema nekoga ko će im naći mahanu i uputiti kritiku.
Prema kritičarima se ophodi blago i s poštovanjem, uzvrati im na najljepši način i prihvati istinu koju iznose. Nemoj iz oholosti zazirati od toga, pa makar taj kritičar u tvojim očima i ne uživao nikakav ugled.
Savjeti hatibu prije hutbe
Potrebno je – brate hatibe – da prije hutbe obaviš nekoliko stvari koje će ti, nakon Uzvišenog Allaha, biti od pomoći prilikom stajanja na minberu i održavanja svojih hutbi, a među njima su:
Prvo: Imaj na umu da si krenuo prenositi Allahove poslanice i pozivati Njemu i prouči – ponekad – riječi Uzvišenog: „Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikog, osim Allaha, nisu bojali...“ (Al-Ahzab, 39) I pročitaj – u drugim prilikama – riječi Uzvišenog: „A ko govori ljepše od onog koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'” (Fussilet, 33)
I ajet: „Reci: 'Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je Uzvišen Allah, ja nisam od onih koji Mu druge pridružuju.'“ (Jusuf, 108)
To te potiče na još veću iskrenost, polet i slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i na trajnu svijest o uzvišenom cilju hatibskog poziva, radi kojeg je Uzvišeni Allah i poslao Svoje vjerovjesnike i poslanike – a to je dostavljanje i širenje vjere, što predstavlja najčasniji položaj na ovome svijetu.
Drugo: Neposredno prije uspinjanja na minber uputi dovu Allahu da ti podari iskrenost i ispravnost u govoru te da ono što govoriš učini korisnim i tebi i drugima. Koliko je samo hatiba i govornika koji ne uzimaju pouku iz vlastitih riječi, a ako je i uzmu, ubrzo zaborave ono što su izrekli, osobito kada od toga prođe dulje vrijeme.
I neprestano moli Njega, Uzvišenoga, da te obdari rječitošću i jasnoćom izraza.
Treće: Pripremanje niza hutbi, u pravilu znatno prije njihova održavanja, pri čemu od tvoje pripreme do samog izlaganja mogu proteći mjeseci, pa i godine.
Naime, kada se sjetiš određene teme ili pri čitanju naiđeš na dragocjenu pouku, hadis koji ti privuče pažnju ili ajet o kojem si duboko promišljao, zabilježi to odmah i bez odgađanja, jer su tada osjećaji snažni, a misli prisutne i međusobno povezane. Kada bi u tom trenutku odgodio zapisivanje, te bi se misli raspršile pa bi ih se bilo teško prisjetiti; stoga odmah zapiši ono što ti je na umu. Nakon toga započni s prikupljanjem znanstvene građe – bez opterećivanja – iz Kur'ana i sunneta, te iz govora učenjaka na čije si riječi naišao iščitavajući njihova djela ili knjige u kojima se citiraju, a po potrebi pretraži 'Mektebu Šamilu' ili internet.
Posveti pažnju kur'anskim ajetima i poslaničkim hadisima, izrekama i predajama ispravnih prethodnika, historiji te govoru savremenih bogobojaznih učenjaka, a naročito kada je riječ o novonastalim pitanjima i aktuelnim događajima.
Sve što pronađeš, a odnosi se na temu hutbe, preuzmi i pohrani u datoteku na računaru, bez posebnog razvrstavanja i provjere.
I tako uvijek postupaj s temama koje ti padnu na um te vrijednim spoznajama na koje naiđeš. U tom trenutku zabilježi ono što ti je na umu, istraži i zapiši onoliko koliko možeš, a zatim to ostavi i nastavi sa svojim uobičajenim čitanjem. Ako potom naiđeš na kakvu korisnu poentu, ajet ili hadis koji se odnosi na neku od hutbi koju si već u cijelosti ili djelimično pripremio, naprosto joj to pridodaj.
Može se dogoditi da se pojedina hutba kod tebe zadrži i po nekoliko godina, stoga je izlaži na svojim dersovima, predavanjima ili kraćim obraćanjima. Tom prilikom ukazat će ti se suptilna značenja i dragocjene spoznaje koje ti ranije nisu ni padale na um, prisjetit ćeš se detalja koje si zaboravio, te će ona – u granicama mogućeg – biti posve spremna i zaokružena kada je budeš izlagao na džumanskoj hutbi.
Četvrto: Izloži je u cijelosti ili po dijelovima putem kraćih obraćanja u džamijama ili na svojim privatnim skupovima, a svrha toga je sljedeća:
a) utvrđivanje i pamćenje informacija,
b) njihovo širenje među ljudima, naročito u mesdžidima koji se ne nalaze u blizini džamije u kojoj kazuješ hutbu, a gdje tvoj džemat uglavnom nije prisutan,
c) temeljitije sagledavanje teme; naime, prilikom njenog izlaganja, najčešće će ti se tokom samog obraćanja ili nakon njega ukazati važni segmenti koje bi trebalo obraditi, ili će pak uslijediti pitanje i traženje pojašnjenja od strane slušalaca.
Peto: Izloži je na dan džume, otprilike dva sata prije termina hutbe, na isti način na koji ćeš je izlagati i na samoj hutbi.
Šesto: Ne opterećuj se suvišnim istraživanjem i pretjeranim pripremama, već neka tvoja glavna težnja bude prikupljanje građe koja će prvenstveno koristiti tebi, a potom i slušaocima različitih društvenih slojeva.
Uvidio sam da su usiljenost i pretjerivanje u svakoj stvari štetni i mukotrpni te da čovjeka najčešće dovode do odustajanja ili pak do zasićenja i klonulosti.
Savjeti hatibu tokom hutbe
Postoji nekoliko smjernica kojih bi se trebao pridržavati tokom same hutbe, a neke od njih su:
Prvo: Ne pribjegavaj usiljenom i vještačkom ispoljavanju osjećaja, niti njihovom potiskivanju, dok proživljavaš događaje iz kazivanja, različite situacije i pouke. Umjesto toga, shodno kontekstu, iskaži ih crtama lica, izrazom očiju i promjenom tona glasa.
Znaj da će tvoje izlaganje imati snažniji utjecaj što bude prirodnije i lišeno usiljenosti. Zato ostani pri svojoj naravi uz koju si stasao i stilu koji koristiš tokom razgovora izvan hutbe, posvećujući pritom pažnju intonaciji glasa i usavršavanju samog nastupa.
Mnogi hatibi za hutbu usvajaju način govora koji se potpuno razlikuje od njihovog uobičajenog stila, kao da smatraju da hatabet (održavanje hutbi) posjeduje vlastitu jednoličnu formu i jedinstven obrazac koji je samo njemu svojstven, što ih u konačnici lišava uticaja na slušaoce i mogućnosti da dopru do njihovih srca.
Drugo: Ne izlaži hutbu jednolično i u jednom dahu, niti ubrzavaj toliko da slušaocu onemogućiš njeno potpuno praćenje. Izlaži je staloženo, praveći kratke pauze kada se za tim ukaže potreba. Obrati pažnju na intonaciju glasa shodno kontekstu dotičnog mjesta u govoru, te povisi glas i ubrzaj tempo izlaganja ukoliko to situacija nalaže.“
Treće: Precizno odmjeri vrijeme hutbe i ne oduljuj govor osim u slučaju potrebe.
Četvrto: Kada primijetiš određene nepravilnosti koje klanjači čine tokom hutbe, blago upozori na njih. Primjera radi, ako vidiš nekoga da razgovara za vrijeme hutbe, uputi opće upozorenje na tu grešku.
Savjeti hatibu nakon hutbe
Postoji nekoliko postupaka koje bi trebao poduzeti nakon hutbe, a neki od njih su:
Prvo: Zahvala Uzvišenom Allahu na blagodati i uspjehu koji ti je podario pri izlaganju hutbe.
Drugo: Slušanje vlastitih hutbi nakon njihovog izlaganja, s ciljem sagledavanja pozitivnih aspekata radi njihovog jačanja i utvrđivanja, te negativnih aspekata radi njihovog otklanjanja i izbjegavanja.“
A sve prethodno navedeno treba biti zbog sljedećih razloga:
Prvo: Iz dubokog poštovanja prema statusu hutbe, s obzirom na njen značaj i istaknuto mjesto u islamu.
Drugo: Iz poštovanja prema klanjačima koji su došli iz pokornosti svome Gospodaru, odazivajući se pozivu svoga Stvoritelja i iz želje da čuju ono što im imaš kazati.
Također, hutbu možeš dati na uvid iskrenom savjetniku kako bi ti ukazao na njezine pozitivne i negativne aspekte.
Nadalje, ukoliko postoji mogućnost, poželjno je snimati i širiti hutbe, naročito u sredinama u kojima nedostaje hatiba. Na taj način one se mogu distribuirati kako bi se njima okoristio i širi krug ljudi koji ne prisustvuju tvome džematu, i to njihovim objavljivanjem u audio i pisanom formatu.
Bilo bi pohvalno kada bi u tu svrhu otvorio posebnu stranicu na društvenim mrežama, kao i vlastitu web-stranicu.
Također, preporučuje se suradnja s portalima koji objavljuju hutbe te objavljivanje vlastitih hutbi na tim platformama, osobito onih prevedenih, s obzirom na njihov mali broj.
(Opći savjeti hatibu i daiji)
Pred tobom su – brate, hatibe – ovi savjeti, koji ne predstavljaju ništa drugo do podsjetnik svima nama:
1. (Obraduj, a ne rastjeruj)
Uspješan i nadahnut hatib je onaj koji obraduje, a ne rastjeruje, koji među ljudima širi duh optimizma i nade, otklanja prašinu beznađa i lijenosti, te potiče na trud i rad.
Čuvaj se, brate hatibe, toga da se teme tvojih hutbi vrte oko tragedija, nedaća i negativnosti koje se mogu desiti u svakom vremenu i na svakom mjestu. Naprotiv, neka okosnica tvojih hutbi bude posvećena optimizmu i isticanju svijetlih primjera u ahlaku, ponašanju i ličnostima, kako bi ljudi taj ahlak, to ponašanje i te ličnosti uzeli sebi za uzor i zvijezdu vodilju.
A ukoliko primijetiš grešku, nema smetnje da na nju ukažeš i upozoriš ljude, čineći to na šerijatski utemeljen način i prikladnim pristupom.
2. (Imaj u vidu širi krug ljudi)
Neka ti – Allah te čuvao – uvijek na umu bude širi krug ljudi, jer oni su najpreči i najdostojniji tvojih hutbi i vazova, u skladu s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je uputio Osmanu ibn Ebil-Asu, radijallahu anhu, kada ga je postavio za imama njegovom narodu: „I ravnaj se prema najslabijem među njima.“[8] (8) Bilježe ga Ebu Davud, br. 531, Ibn Madže, br. 987, Ahmed, br. 17906 i drugi. Vjerodostojnim ga je ocijenio Albani.
To znači: vodi računa o stanju najslabijih i klanjaj namaz tako da im ne predstavlja poteškoću, pri čemu uvažavanje onih slabijeg razumijevanja nije ništa manje važno od uvažavanja onih koji su tjelesno slabi.
Ukoliko pak budeš uvažavao njihovu elitu i odabrane, te one koji te vole i tvoje učenike, a zanemariš širi krug ljudi, to će te izložiti nizu opasnosti:
Prva: Usiljenost u odabiru riječi, vještačko forsiranje rime i tema koje odgovaraju njihovom nivou, a ne ogromnoj većini šireg kruga ljudi i njima sličnih.
Druga: Lišavanje šireg kruga ljudi onoga što im koristi, poput vjerskih pouka i rješavanja društvenih pitanja, jer si se zaokupio temama koje zanimaju intelektualce i druge. Oni, naime, žele slušati rasprave o finesama nauka i izvođenju propisa, te o novim i nesvakidašnjim temama. Neki od njih žele slušati o politici i pretjeranom udubljivanju u aktuelnosti, što im neće donijeti korist ni u vjeri ni na dunjaluku.
Treća: Pokvarenost nijeta, pa umjesto da on bude iskren isključivo radi Allaha, biva usmjeren na ugađanje onima koji te vole te na obaziranje na ono što im se dopada i što ih zadovoljava.
Naime, kada primijetiš divljenje ljudi svojim hutbama i njihovo utrkivanje da im prisustvuju i da ih slušaju, nema sumnje da ćeš im početi ugađati i na hutbama govoriti ono što će ih zadovoljiti.
Tada će Uzvišeni Allah od tebe oduzeti bereket i prihvaćenost, kao i svaku korist i dobrobit.
Posvećenost hatiba koristima širih masa ne znači da se on ne treba doticati važnih pitanja koja možda prevazilaze nivo mnogih od njih, a od kojih bi se mogli okoristiti pojedini stručnjaci, poput učenika, nadležnih lica i sličnih, ali s mjerom i shodno potrebi.
3. (Čuvaj se samoljublja i opčinjenosti pohvalama koje ti ljudi upućuju)
Kada se hatib na džumi popne na minber i ugleda mnoštvo ljudi koji su se pred njim okupili, k njemu zaputili i posvetili mu svoju pažnju, te kada među njima vidi učenjaka, ljekara, uglednika, sudiju, bogataša i zvaničnika, moglo bi ga obuzeti samoljublje, a osobito ako zna da su mnogi od njih došli upravo zbog njega. Zbog toga je obaveza razboritog hatiba da od Allaha zatraži utočište od samoljublja i oholosti, da se svakoga petka bori sa svojim nefsom nastojeći se osloboditi samodopadnosti i divljenja samome sebi, te da svaku blagodat i zaslugu pripiše Uzvišenom Allahu, koji je i usmjerio ljude prema njemu.
Neki od ispravnih prethodnika su govorili: „Kada sjedneš pred ljude, budi vaiz (savjetnik) svome srcu i svojoj duši, i neka te ne zavara njihovo okupljanje oko tebe, jer oni posmatraju tvoju vanjštinu, a Allah posmatra tvoju nutrinu.”[9] (9) Madaridžus-salikin bejne menazili Ijjake na'budu ve ijjake neste'in (2/66).
Zato ti je obaveza iskrenost prema Uzvišenom Allahu i snaženje tvog vjerovanja. I trebaš se strogo čuvati opčinjenosti pohvalama koje ti ljudi upućuju, jer mnogi ljudi pretjeruju kada hvale, a ti najbolje poznaješ samoga sebe!
Ibnul-Dževzi, Allah mu se smilovao, kaže: „Najveće iskušenje su pohvale običnog svijeta, pa koliko su samo obmanule!“[10] (10) „Sajdul-hatir“, 67.
Nije mahana da se raduješ ljudskim pohvalama upućenim tebi ili tvojim hutbama. Naime, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno je: 'Šta misliš o čovjeku koji uradi dobro djelo, pa ga ljudi zbog toga hvale?' Poslanik je odgovorio: „To je rana radosna vijest vjerniku.“[11] (11) Bilježi Muslim, 2642.
Pa kada vjernik učini „djelo iskreno radi Allaha, a zatim mu Allah podari lijep spomen u srcima vjernika, pa se on obraduje Allahovoj blagodati i milosti i primi to kao radosnu vijest – to mu neće naštetiti.“[12] (12) „Džami'ul-ulumi vel-hikem“, Ibn Redžeb, 1/84.
Mahana i grijeh očituju se u tome da te obuzme samoljublje zbog njihovih pohvala, pa se obraduješ vlastitom trudu i djelu pripisujući zaslugu samome sebi, a da tvoja radost ne bude zbog Allahove blagodati, Njegove milosti i plemenitosti, Koji ti je to dobro podario, omilio i olakšao.
A znak da si obolio od bolesti samodopadljivosti jeste odbojnost prema kritici i prezir prema savjetu dobronamjernog savjetnika.
4. Govori ono što im koristi u njihovoj vjeri i dunjaluku
Onima koji su došli slušati ono što imaš reći, kazuj ono što će im koristiti u vjeri i na dunjaluku, te se prilikom pripreme zapitaj: čime ću koristiti ljudima u pogledu vjere i ponašanja kada izađu iz džamije?
A nemoj spominjati ono od čega nemaju koristi.
Pa kakvu bi oni korist imali kada bi hatib, naprimjer, govorio o finesama politike ili previše pričao o nedaćama muslimana?
I kakvu će korist imati od tvog iznošenja teme obavijene nejasnoćom, zbog njene osjetljivosti i tvog straha za samoga sebe ukoliko bi o njoj otvoreno govorio, pa se zbog toga služiš aluzijama i skrivenim značenjima koja razumiju samo odabrani među odabranima?
I kakvu ćeš korist imati ako savjetuješ vladara pred ljudima, direktno ili indirektno, a javno savjetovanje vladara zabranili su ispravni prethodnici, jer to uglavnom izaziva smutnju i nanosi štetu hatibu?
5. Održavanje smirenosti za vrijeme hutbe
Neophodno je da budeš staložen tokom hutbe, te da te ne obuzme zanos pa da skreneš s teme ili da izgovoriš riječi zbog kojih bi se kasnije mogao kajati. Ukoliko se zanos hatiba pojača, on će najčešće izgubiti koncentraciju i kontrolu nad svojim govorom, a njegov glas bi se mogao povisiti do te mjere da uznemiri mnoge slušaoce.
6. (Ne odugovlači s hutbom)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skraćivao je hutbu, a tako su postupali i njegovi ashabi, radijallahu anhum, te prve generacije poslije njih, Allah im se smilovao.
Ebu Vail kaže: "Jedne prilike Ammar, radijallahu anhu, nam je održao hutbu, a govorio je precizno i jezgrovito. Kada je sišao, rekli smo: 'O Ebu Jakzane, precizno si i jezgrovito govorio, a da si malo oduljio.' On im reče: 'Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: 'Znak čovjekove oštroumnosti i shvatanja jeste dulji namaz i kraća hutba. Zato, oduljite namaz, a skratite hutbu, jer, doista, postoji govor koji opčarava.'“[13] (13) Bilježi ga Muslim, 869.
Riječ (teneffeste): tj. oduljio, odnosi se na njihov prijedlog da vremenski odulji sa hutbom.
Riječ: „me'inna“ prevedena kao znak, tj. jasan pokazatelj. Izraz (znak čovjekove oštroumnosti i shvatanja): tj. ono iz čega se očituje čovjekovo razumijevanje, budući da sve što upućuje na neku stvar zapravo predstavlja njen znak i pokazatelj.
Kratka hutba donosi tri dragocjene koristi:
Prva: slijeđenje sunneta.
Druga: Olakšana priprema hutbe te postizanje duševnog mira prilikom njenog osmišljavanja, tijekom izlaganja, kao i nakon njenog završetka.
Mnogi hatibi osjećaju brigu zbog hutbe još od zore u petak, pa čak i prije nje, te su misaono zaokupljeni pripremama za nju. Međutim, kada skrate hutbu i u njoj ne prelaze deset minuta, sva ta briga, ili njen veći dio, nestane.
Treća: Olakšavanje slušaocima, jer su gotovo svi ljudi složni u tome da osjećaju ugodnost prema onome ko skrati svoju hutbu i odbojnost prema onome ko je oduži.
Prikladno vrijeme za hatiba i slušaoce jeste otprilike između deset i petnaest minuta, jer su ljudi gotovo saglasni u tome da im je kraća hutba draža i lakša od duge hutbe.
7. Udalji se od neobičnog govora
Kloni se nepoznatog i nerazumljivog govora. Ljudima takav tvoj govor nije potreban, niti će im u bilo čemu koristiti, a moguće je da se u izlaganju i forsiranju takvog govora kriju skriveni motivi nefsa (želja za isticanjem).
Priznati književnici i rječiti govornici upozoravali su na korištenje neobičnog govora.
8. Kloni se usiljene rime (sedž')
Sedž' podrazumijeva „ritmičko podudaranje završetaka u proznom govoru.“ Mudri Zakonodavac je zabranio usiljeno korištenje rimovanja, a književnici i vrsni govornici smatrali su ga pokuđenim, „budući da sedž' nije pošteđen usiljenosti izraza koja slušaocima zamagljuje potpuno poimanje značenja. Stoga, ukoliko se sedž' u govoru i toleriše, onda je to isključivo onaj koji teče spontano i nenametljivo, odnosno onaj sedž' koji sâm dolazi govorniku, a ne onaj kojeg govornik iznuđuje.“ [14] (14) Ibn Ašur, Usulul-inša' vel-hitaba, str. 126.
Zato se prođi usiljenog rimovanja, jer ono tebe iscrpljuje dok ga osmišljavaš, a slušaocima otežava da te razumiju. Međutim, nema nikakve smetnje u onom govoru koji ti s lahkoćom dolazi na um, koji se lahko izgovara i koji je jasan onome ko ga sluša.
9. Vođenje brige o vanjskom izgledu
Briga hatiba o urednosti njegovog vanjskog izgleda nije ništa manja od brige o vlastitoj nutrini, a urednost ili zapuštenost vanjštine nije ništa drugo do plod ispravnosti ili pokvarenosti nutrine. Uredan izgled hatiba postiže se sljedećim:
Prvo: Ljepota i čistoća njegove odjeće, bez pretjerivanja ili rasipništva.
Drugo: Tjelesna dotjeranost koja se ogleda u održavanju čistoće i ugodnom mirisu, kao i u brijanju ili podrezivanju brkova te puštanju brade.
Treće: Ljepota lica protkana srdačnošću i osmijehom prilikom nazivanja selama ljudima ispred mesdžida, kao i pri samom dolasku na hutbu, te nakon njenog završetka. Iskren osmijeh, vedrina i prijatnost su ono što hatiba, njegove hutbe i njegove savjete čini omiljenim među ljudima. Takvo ophođenje, ukoliko je iskreno radi Allaha, predstavlja ibadet i osvaja umove i srca. Postupci vedre osobe su hvale vrijedni, a njeni propusti se praštaju, za razliku od namrštenog i smrknutog čovjeka – on je od onih od kojih se utječe, a susret s njim izaziva tegobu i tjeskobu u srcu.
Zato, brate hatibe, budi vedrog lica. Tako ćeš osjetiti širinu u grudima, vidjeti naklonost ljudi prema sebi i lijep spomen koji o tebi gaje. Oni će tada rado prihvatati tvoje smjernice i savjete, te s lahkoćom nalaziti opravdanja za tvoje greške i propuste.
Četvrto: Skromnost i smirenost pri hodu, izlasku na minber i sjedenju na njemu, te lijepo okretanje prema prisutnima tokom sjedenja i samog držanja hutbe.
Ono što se također može primijetiti jeste da pojedini hatibi, kada sjednu prije hutbe, zauzmu položaj koji odaje dojam ravnodušnosti prema prisutnima te se zabave posmatranjem lica ljudi. Kada započnu s hutbom, upućuju prisutnima poglede zbog kojih se stječe utisak da uopće ne mare niti se obaziru na njih, kao da im žele staviti do znanja svoju hrabrost i odvažnost. Obraćaju im se oštrim tonom i povišenim glasom, upućujući im direktne naredbe i zabrane. Ovakav pristup ljudske duše ne prihvataju, već od njega zaziru.
Peto: Suzdržavanje od potiranja i dodirivanja brade bez potrebe, te izbjegavanje pretjeranog okretanja, posebno tokom sjedenja na minberu, jer to umanjuje hatibovo dostojanstvo ili odaje dojam njegove ravnodušnosti prema prisutnima.
Šesto: Korištenje misvaka blago i s edebom. Pojedini hatibi, da ih Allah uputi, kada uđu u džamiju, čine to na upadljiv način, dok neki od njih nastavljaju s njegovom upotrebom sve do pred sam početak hutbe. Zbog toga im u ustima ostanu djelići misvaka koje izbacuju tokom držanja hutbe, što predstavlja ružan postupak i može ukazivati na njihov nemar prema prisutnima i uzvišenom položaju hutbe.
Sedmo: Pridržavanje sunneta u odijevanju ogleda se u izbjegavanju spuštanja odjeće ispod članaka, a u pogledu brade, njenim puštanjem. Hatib je uzor, pa kako da se ljudi ugledaju na onoga čija su djela u suprotnosti s njegovim riječima, i kako da na ljude utiče govor onoga čiji govor nije uticao na njega samog?!
Osmo: Smirenost tijela prilikom govora, jer je to dokaz smirenosti duše.
10. Razlike u vremenu posvećenom pripremi hutbe
Vrijeme pripreme za hutbu razlikuje se shodno naobrazbi i znanju hatiba, kao i shodno materiji koju će izlagati, a ta materija se dijeli na dvije vrste:
Prvo: da bude naučna, poput fikhskih ili akaidskih pitanja i njihovog utemeljenja. Njima se mora posvetiti vrijeme koje dolikuje njihovoj važnosti, te ih ne treba olahko shvatati i pripremati svega nekoliko sati prije hutbe.
Drugo: da bude savjetodavna ili društvena i slično, te vrijeme njene pripreme uglavnom bude kratko.
A moj savjet početniku u držanju hutbi, osobi koja ne posjeduje dovoljno iskustva i znanja, jeste da se na početku koristi hutbama svojih prethodnika, s tim da odabrane hutbe trebaju ispunjavati tri svojstva:
1. da bude kratka, kako mu ne bi bilo teško da je održi,
2. da bude jezički i naučno ispravna,
3. da bude daleko od usiljenosti u izrazu i sadržaju.
Nema smetnje da s vremenom prilagodi ili dopuni ono što smatra prikladnim, a da potom pokuša samostalno napisati hutbu, koristeći se hutbama koje su drugi napisali.
11. Izbjegavanje direktnih naredbi slušaocima
Izbjegavaj – Allah te sačuvao i uputio – izraze koji sadrže naredbe upućene isključivo slušaocima, a izuzimaju tebe kao govornika, poput: 'činite' ili 'ne činite'. Umjesto njih upotrebljavaj: 'učinimo', 'ostavimo' i tome slično. Ovakav način izražavanja slušaocima ukazuje na tvoju skromnost, na to da im želiš dobro isto kao i sebi, te da nisi iznad njih ni po vjeri ni po ponašanju.
Uspješan hatib svoj govor upućuje prvo sebi pa tek onda drugima, i savjetuje sebe prije nego što savjetuje druge. Njegove su riječi u hutbama prvenstveno usmjerene njemu samom, a tek onda ljudima. Ukoliko tako postupi, Allah će ga uzdići, podarit će mu korist u onome što govori te će mu povećati uputu, prihvaćenost kod naroda i iskrenost.
12. Kada je oponašanje u govorništvu pohvalno, a kada pokuđeno?
Ne oponašaj određenog hatiba u njegovom stilu ili sadržaju, jer ono što odgovara njemu ne mora odgovarati tebi. Oponašanje uništava tvoju kreativnost i tvoje talente. Zato, drži hutbu shodno onome što ti je Gospodar tvoj podario od sposobnosti, talenata i znanja.
Što se tiče početnika, nema smetnje da se okoristi nekim drugim u pogledu stila i sadržaja. Međutim, ne bi trebao postati njegova puka kopija, već mu taj uzor treba poslužiti kao ispomoć na putu vlastitog usavršavanja.
13. Ne tuguj zbog malog broja prisutnih na tvojim hutbama, niti se raduj mnoštvu ljudi.
Znaj – neka Allah preko tebe podari korist – da duša žudi za velikim brojem slušalaca i prisutnih, naročito kada je riječ o tvojim bližnjima i prijateljima. Možda ćeš se raspitivati o njihovom dolasku ili im zamjeriti – makar u svom srcu – ukoliko se neko od njih ne pojavi. Zato se bori sa sobom kako bi se oslobodio te boljke. Nečiji nedolazak na tvoju hutbu ne znači da si ti kao hatib slab, već može značiti da taj čovjek pronalazi smiraj i korist kod drugog hatiba, da mu je to bliže kući, ili da su posrijedi neki sasvim drugi razlozi.
Iskreni hatib se raduje kada čuje da ljudi prisustvuju hutbi nekog drugog, moli Allaha da tom hatibu podari ispravnost i učini ga korisnim, te ga hvali ukoliko o njemu zna dobro.
Kada primijetiš mali broj prisutnih na svojim hutbama i okretanje ljudi od tebe, preispitaj sebe, jer možda je to tvoj propust: bilo zbog slabosti tvog stila, ili zbog slabosti sadržaja koji izlažeš, ili zbog tvog oduljivanja hutbe, ili zbog slabosti tvoje iskrenosti, ili zbog nekih drugih razloga.
Zatraži savjet od iskrene i dobronamjerne braće, pozovi ih da prisustvuju tvom izlaganju ili da poslušaju tvoju hutbu, te iskreno zatraži od njih da ti iznesu svoja zapažanja i mišljenja. Tako ćeš, s dozvolom Uzvišenog Allaha, doći do korisnih rezultata.
14. Važnost dobre pripreme
Ukoliko hutbu držiš bez napisanog teksta (napamet), dužan si se za nju temeljito pripremiti i nipošto to ne uzimaj olahko, makar ti se činilo da je tema lahka i jednostavna te da si je već ranije obrađivao.
Dobra priprema je jedna od najdražih stvari hatibima; štaviše, oni s nestrpljenjem iščekuju petak kako bi izložili ono što su pripremili i u šta su uložili svoj trud.
A što se tiče kontinuiranog nepripremanja i zadovoljavanja tuđim hutbama, to sa sobom nosi brojne negativnosti, od kojih su:
Prvo: to dovodi do slabljenja ambicije, gubitka odlučnosti i srozavanja ličnosti, jer se čovjek zadovoljava pukim oponašanjem drugih.
Drugo: to ti oduzima polet, energiju i slast, te hutba postaje poput tereta kojega se želiš osloboditi, što se odražava na tvoj stil i prihvaćenost kod ljudi.
Treće: mnogi ljudi osjete da hatib nije sam pripremio hutbu, već da ju je preuzeo od nekog drugog, i to usljed razlike u stilu i sadržaju hutbe u odnosu na njegov vlastiti stil i nivo, zbog čega takva hutba kod njih ne nailazi na prihvatanje.
Četvrto: od toga se nećeš okoristiti, a ukoliko se i okoristiš, ta korist će biti neznatna, jer djelo u koje njegov autor ne uloži trud kroz istraživanje i pripremu, ubrzo pada u zaborav i iščezava.
I nećeš napredovati, niti će porasti tvoja ambicija, niti će ojačati tvoja odlučnost, niti će biti koristi od tvoga znanja – osim ako to Uzvišeni Allah ne htjedne.
Stoga pogledaj hutbu koju si temeljito pripremio; uvidjet ćeš da je nisi zaboravio. Čak i ako je pogledaš nakon više godina, znat ćeš šta ona sadrži, kao da si je nedavno održao.
A što se tiče hutbi koje si preuzeo od drugih, njih veoma brzo zaboraviš. Isprobaj to: pogledaj hutbe od prije četiri ili pet godina i vidjet ćeš da si ih smetnuo sa uma ili da se jedva prisjećaš neznatnog dijela onoga što je u njima rečeno.
Također se njome nećeš okoristiti u prikupljanju građe koja bi mogla prerasti u korisnu knjigu.
Stoga se potrudi u pripremi hutbe kao da ćeš je objaviti u knjizi, navedi izvore hadisa i pojasni stepen njihove vjerodostojnosti oslanjajući se na riječi pojedinih muhaddisa, dokumentuj literaturu i izvore koje si koristio te joj posveti pažnju u gramatičkom, pravopisnom i jezičkom pogledu.
15. Vođenje računa o znakovima interpunkcije
Posveti pažnju – ukoliko čitaš hutbu – znakovima interpunkcije i stankama, poput zareza i tome slično, te odredi sebi posebne oznake kod kojih ćeš zastajati pazeći na svoj dah, kako se ne bi doveo u neugodnu situaciju čestim zastajkivanjem na neprikladnim mjestima.
16. Važnost raznovrsnosti tema i stilova
Budi raznovrstan u izlaganju tema i ne ograničavaj se na samo jedan obrazac, kao na primjer da tvoje hutbe budu isključivo o stanjima srca ili o općim pitanjima ummeta i tome slično, već uzmi u obzir potrebe ljudi u njihovoj vjeri i dunjalučkim pitanjima.
Šta više, budi veoma raznovrstan, kako bi u dušama ljudi pobudio žudnju za svojim hutbama.
A ukoliko hutbe koncipiraš kao povezani tematski niz, nema smetnje da ga prekineš kada se ukaže potreba.
I znaj da kazivanja preuzeta iz Knjige, vjerodostojnog sunneta i govora plemenitih ashaba – neka je Allah zadovoljan njima – imaju najveći utjecaj na slušaoce, te se u njima nalaze najveće lekcije i pouke, opomene i biseri. Zato im posveti pažnju i izlaži ih zanimljivim stilom, te iz njih crpi koristi i pouke.
I neka tvoja hutba ne bude lišena spominjanja događaja, kazivanja, stvarnih primjera i tome sličnog, kako tvoje hutbe ne bi bile dosadne i teške.
Posveti najveću moguću pažnju najboljem stilu izlaganja kazivanja i događaja, saživi se s njima u svojoj duši, te neka se to očituje na crtama tvog lica i u intonaciji tvoga glasa.
I nastoj da živiš stvarnost ljudi i njihove brige, kako ti ne bi bio u jednom, a oni u sasvim drugom svijetu.
17. Važnost usvajanja vještina izlaganja i umijeća utjecaja
Najpreči među ljudima za usvajanje vještina i umijeća izlaganja jeste hatib, budući da on mora uvjeriti ljude i privući njihovu pažnju kako bi prihvatili ono što im govori.
Ljudi se – uglavnom – više okoriste hatibom sa snažnim stilom i izvrsnim izlaganjem, nego onim ko se time ne odlikuje, pa makar on bio učeniji i na višem položaju.
Stoga bi hatib trebao slušati predavanja o vještini govorništva, a ukoliko im prisustvuje, to je još bolje, ili čitati knjige koje se bave tom tematikom.
Onome ko bude iskren prema Allahu i ko Mu posveti sebe i svoje vrijeme, Allah će od Svoje blagosti i dobrote podariti ono što nije mogao ni pretpostaviti i što mu nije ni na um palo. Onome ko Allahu pruži ono što On voli, Allah će dati više od onoga što on voli. A onome ko sebe potčini Allahu, Allah će potčiniti Svoja stvorenja i olakšat će mu puteve sreće, ugleda i moći.
Između tebe i darova Veličanstvenog Gospodara stoji samo iskrena odlučnost, snaga volje radi Allaha, ostavljanje onoga što voliš i za čim tvoje strasti žude radi onoga što Allah voli i čime je zadovoljan, te ustrajno zalaganje za uzdizanje Njegove vjere i Šerijata – pa makar to dovelo do pada tvog ugleda kod sljedbenika ovosvjetskih prohtjeva, strasti i položaja.
18. Princip obnove
Zaista je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka sklonog obnovi i promjenama nabolje, te vidimo da se ljudi ne zadržavaju u jednom stanju, a kad god se u životu pojavi nešto novo, požure da to steknu čim su u mogućnosti.
Čovjek danas nije isti kao prije deset godina; naprotiv, vidjet ćeš da je unaprijedio i promijenio svoj način života, svakodnevnicu, vozilo i kuću nabolje.
Hatib na džumi spada među one kojima je najpreče da obnavljaju i usavršavaju svoj stil, te razvijaju vještine izlaganja i utjecaja. Jer, ukoliko se bude držao jednog te istog obrasca na koji se navikao od samog preuzimanja hatibske dužnosti, on se bez sumnje neće promijeniti nabolje niti napredovati, već će nazadovati. Ljudska je priroda, naime, takva da s odmicanjem godina i starenjem slabe čovjekov polet i aktivnost, vehne njegov duh i opada njegov utjecaj. Stoga mu je potrebno ono što će ga pokrenuti i osnažiti njegovu volju i duh, te unaprijediti njegove vještine i stilove, kako bi nadvladao stanja slabosti koja obuzimaju njega, njegova čula i polet.
Većina hatiba se nije vidno promijenila otkako su počeli držati hutbe; znači li to da su dostigli savršenstvo od samog početka?
Ne.
Pa zašto onda čovjek ostaje pri načinu na koji je navikao, ne vodeći računa o svom stilu i načinu izlaganja, te ne poduzimajući ispravne korake ka unapređenju, obnavljanju i inovativnosti, dok se istovremeno svesrdno trudi poboljšati svoje životne i ovosvjetske prilike?
A kako da ne teži tome kada je hutba jedno od najčasnijih i najvećih djela koje obavlja u svom životu?
19. Posvećivanje pažnje glasu i pogledu kao sredstvima utjecaja
Uspješan hatib ima prijeku potrebu da koristi ova dva sredstva:
1. Glas, koji je najjače sredstvo utjecaja, a njegov utjecaj se upotpunjuje vodeći računa o sljedećem:
a) Da nivo glasa bude umjeren u podizanju i spuštanju, te u brzini i sporosti, tako da ne bude tih ili spor pa da kod slušalaca izazove dosadu i zamor, kao ni preglasan ili prebrz do te mjere da ih uznemirava ili im onemogućava koncentraciju i razumijevanje.
b) Da ne bude jednoličan, jer glas nekih hatiba ostaje isti tokom cijele hutbe, pa ako je slab, kod prisutnih izazove dosadu, a ako je snažan i glasan, uznemirava ih.
Govor u jednoličnom tonu uzrokuje da slušaoci izgube interakciju s hatibovim govorom, jer neće moći razlikovati važne dijelove od ostalih. Nesumnjivo je da važan i dojmljiv govor zahtijeva primjetno podizanje glasa uz njegovo ubrzavanje, ili pak njegovo stišavanje uz usporavanje.
c) Prilagođavanje tona glasa shodno kontekstu rečenice; ukoliko je upitna, izgovori je tonom onoga koji pita, a ukoliko izražava čuđenje, izgovori je tonom onoga koji se čudi, i tako dalje.
d) Otvori usta više nego prilikom uobičajenog govora, jer to doprinosi jasnoći slova i sprečava njihovo preklapanje, te omogućava kontrolu nad glasom. Ipak, čini to bez pretjerivanja, jer pretjerano otvaranje usta dovodi do prekomjernog zanosa i nepriličnog izgleda hatiba.
e) Drži hutbu svojim uobičajenim glasom i ne koristi za nju specifičan glas i način izlaganja, jer će to biti uzrok stvaranja jaza između tebe i ljudi, te razlog da izgubiš najsnažnija sredstva utjecaja na slušaoce.
I kratko zastati u situacijama u kojima je to prikladno; pa kada hatib dođe do važne misli koju želi usaditi u svijest svojih slušalaca, okrenut će se prema njima i na trenutak ih pogledati pravo u oči, ne izgovarajući ništa.
Ova iznenadna šutnja ima snažan utjecaj na njih, tako da privlači njihovu pažnju i svakog od njih čini pozornim i pripravnim za ono što će uslijediti nakon te šutnje.
Međutim, obavezno je da zastajanje bude bez dugog prekida i bez usiljenosti.
Primjer za to je: 'Alija, neka je Allah zadovoljan njime, poslao je Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, komad zlata, pa ga je on podijelio među nekim svojim ashabima.'
Tada je prišao jedan čovjek i kazao: 'Boj se Allaha, Allahov Poslaniče!' (...)“
Kakva je to drskost prema Iskrenom i Pouzdanom, sallallahu 'alejhi ve sellem!!
Zato je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, čudeći se ovoj drskosti, rekao: (...) 'Ko će se pokoravati Allahu ako Mu ja budem neposlušan? Zar da mi Allah povjeri stanovnike Zemlje, a vi mi ne vjerujete?'“
Ono što je između zagrada ukazuje na kratko zastajanje, jer prilika to zahtijeva radi privlačenja pažnje slušalaca i pobuđivanja njihovog zanimanja za ono što će uslijediti.
Prva rečenica: 'Kakva je to drskost prema Iskrenom i Pouzdanom, sallallahu 'alejhi ve sellem!!' predstavlja izraz čuđenja, stoga kontekst nalaže da se formulira na način onoga koji se čudi.
Druga rečenica: 'Ko će se pokoravati Allahu ako Mu ja budem neposlušan? Zar da mi Allah povjeri stanovnike Zemlje, a vi mi ne vjerujete?', bila je u stilu retoričkog pitanja kojim se izražava osuda, stoga je kontekst zahtijevao da se formulira u obliku onoga koji kroz pitanje osuđuje.
2. Pogled, i to njegovim raspoređivanjem na sve slušaoce, te da svojim očima pratiš govor koji iznosiš, a to se postiže na sljedeći način:
a) Blagim okretanjem glave desno i lijevo, bez pretjerivanja u brzini ili učestalosti okretanja, jer to nije pohvalno, posebno za hatiba; to ukazuje na to da su emocije nadvladale hatiba i obuzele ga, što dovodi do pada koncentracije.
b) Otvaranjem ili blagim sužavanjem očiju; pokreti očiju, naime, imaju najsnažniji utjecaj na prisutne, koji iz njih spoznaju ona značenja koja jezik možda nije u stanju iskazati.
Glas i pogled dva su temeljna stuba hatibovog utjecaja na slušaoce. Bez njih on gubi sposobnost prenošenja željene poruke, kao i moć uvjeravanja, privlačenja pažnje te pobuđivanja njihovog entuzijazma i angažiranosti.
Svaki se hatib njima može poslužiti bez ustručavanja i usiljenosti, no svakako bez pretjerivanja. Naime, prekomjernost u tome odaje neozbiljnost i lahkoumnost, baš kao što i pretjerana dostojanstvenost i mirnoća izazivaju dosadu i zamor, stoga je u svemu najbolje držati se sredine.
Postoje određena sredstva koja ne priliče džumanskom hatibu, a među njima su:
1. pomicanje ruku,
2. Pomicanje ogrtača (džubbeta) ili ahmedije, poigravanje mikrofonima, kretanje naprijed-nazad i tome slično.
20. Ne pridržavaj se određene forme ako nije potvrđena vjerodostojnim sunnetom.
Ne treba se strogo pridržavati određene formulacije, osim one koja je potvrđena vjerodostojnim sunnetom, kako se ne bi pomislilo da ona sama predstavlja sunnet, poput riječi: 'Allah blagoslovio i mene i vas preko Kur'ana Veličanstvenog (Barekellahu li ve lekum...)' na kraju prve hutbe.
Često se pojedini hatibi drže određene dove na kraju hutbe od koje gotovo nikako ne odstupaju, a neki od njih toliko oduže s tom dovom koja se iznova ponavlja, do te mjere da mnogi ljudi, kada hatib počne učiti dovu, osjete nelagodu i dosadu. Razlog tome je zasićenost njenim učestalim ponavljanjem u stilu kojim prevladava puko nabrajanje riječi, bez potrebnog suživljavanja koje se traži u dovi.
21. Vođenje brige o ishodištima glasova i izbjegavanje njihovog međusobnog miješanja.
Vodi računa da glasove pravilno artikuliraš iz njihovih ishodišta, jer to uistinu ima snažan utjecaj na rječitost, jasnoću i snagu govora.
Hatibu se, između ostalog, zamjera prebrz izgovor, usljed kojeg spaja jedan glas ili riječ s narednim prije nego što se prethodni glas ili riječ u potpunosti oblikuju. S druge strane, pravilan odnos nalaže da se glasovi artikuliraju jasno i postojano, te da se riječi razgovijetno odvajaju jedna od druge.[15] (15) Muhammed el-Hidr Husejn, El-Hataba 'inde-l-'Arab (Govorništvo kod Arapa), 189.
Takav je bio i govor najrječitijeg među stvorenjima, sallallahu 'alejhi ve sellem.
Rekla je majka vjernika Aiša, radijallahu anha: „Zaista Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nije govorio ubrzano, nižući riječi jednu za drugom, kao što to vi činite." [16] (16) Bilježe ga Buhari, 3568, i Muslim, 2493.
22. Cilj hutbe i najvažnije teme koje je hatib dužan obraditi.
Od hatiba se očekuje da ljude iz svijeta dunjaluka, njegovih briga i dešavanja, usmjeri ka svijetu ahireta i pripremi za njega. Džamija ne bi smjela biti medijska tribina s koje se hatib dotiče političkih pitanja i upušta u teme koje slušaocima ne donose korist ni za njihovu vjeru ni za njihov dunjaluk.
Uspješan hatib većinu svojih hutbi posvećuje onome što povećava iman i vezanost za Uzvišenog Allaha. Naime, kada se kod ljudi poveća iman i osnaži njihova veza sa Gospodarom, to predstavlja najveći uzrok njihovog napuštanja grijeha i bezvrijednih stvari.
Teme koje hatib ne smije zanemariti i koje je dužan stalno ponavljati:
Tevhid (vjerovanje u Allahovu jednoću) i temelji islama.
Način obavljanja namaza i važnost skrušenosti u njemu
Prigodne teme, poput govora o vrijednosti mjeseca ramazana kada nastupi njegovo vrijeme
Upozorenje na smutnje i kako se odnositi prema njima
Upozorenje na novotarije
Upozorenje na šejtanove spletke i načine njegovog zavođenja
Ponašanje i bonton, i sve što je u vezi s time.
U teme koje povećavaju iman i vezanost za Allaha spadaju:
1. Veličanje Allaha u dušama ljudi spominjanjem Njegovih svojstava i blagodati.
2. Veličanje Kur'ana, koji je Njegov govor
3. Izlaganje kazivanja o vjerovjesnicima, 'alejhimus-selam – predvođenih posljednjim među njima, našim vjerovjesnikom Muhammedom, sallallahu 'alejhi ve sellem – te o plemenitim ashabima, radijallahu 'anhum.
4. Govor o Džennetu, njegovim svojstvima i onome što vodi u njega, kao i govor o Vatri.
5. Posvećivanje pažnje srčanim ibadetima poput tevekkula (oslanjanja na Allaha), inabe (iskrenog povratka Njemu), tevbe (pokajanja), strahopoštovanja i skrušenosti.
Veliki učenjak Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: "Svako ko pažljivije sagleda hutbe Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, shvatit će da su one sasvim dovoljne za pojašnjenje Upute i tevhida, za isticanje svojstava Gospodara, dželle šanuhu, i općih temelja vjerovanja, te za pozivanje Allahu. U njima se navode blagodati Uzvišenog koje bude ljubav stvorenja prema Njemu, te se podsjeća na događaje i opomene koje ulijevaju strah od Njegove kazne. One podstiču na spominjanje Allaha i zahvalnost Njemu, a to je upravo ono što vodi ka Njegovoj ljubavi. Tako su oni, govoreći o Allahovoj veličini, Njegovim svojstvima i imenima, izlagali ono što budi ljubav stvorenja prema Njemu, dok su naređujući pokornost, zahvalnost i zikr, usmjeravali ljude na ono zbog čega će On zavoljeti njih. Na taj način, slušaoci bi odlazili puni ljubavi prema Allahu, čineći ono zbog čega i Allah njih voli.
Zatim je prošlo mnogo vremena i skrilo se svjetlo poslanstva, te su šerijatski propisi i naredbe postali puke forme koje se obavljaju bez vođenja računa o njihovoj suštini i ciljevima. Zadržali su samo njihov vanjski oblik i ukrasili ih kojekakvim dodacima, pa su te forme i običaje pretvorili u sunnete koje ne treba narušavati, a narušili su ciljeve koji se nikako ne bi smjeli narušavati. Tako su hutbe iskitili rimovanom prozom i stilskim figurama, pa se umanjio – štaviše, potpuno nestao – njihov utjecaj na srca, čime je promašena njihova stvarna svrha.“ Kraj citata.[17] (17) „Zadul-me'ad fi hedji hajril-'ibad“, 1/ 409-410.
U svom govoru o cilju hutbe, on, rahimehullah, rekao je: „Njena svrha je hvaljenje i veličanje Allaha, svjedočenje Njegove jednoće i poslanstva Njegovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, podsjećanje robova na događaje i opomene iz prošlosti, upozoravanje na Njegovu silu i kaznu, preporučivanje onoga što ih približava Njemu i Njegovom Džennetu, te odvraćanje od onoga što ih približava Njegovoj srdžbi i Vatri (Džehennemu). To je cilj hutbe i okupljanja radi nje.“ Kraj citata.[18] (18) Isti izvor (1/386).
Od hatiba se očekuje da ukaže ljudima na greške koje su raširene među njima po pitanju akide, ibadeta, ahlaka, međusobnih odnosa, načina života, odgoja i sličnog, te da ih upozori na upuštanje u smutnje i poduči ih pitanjima njihove vjere.
Allah najbolje zna. Neka su salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve ashabe.
Related books
All books
Koristan sažetak za mujezina, imama i hatiba te propisi vezani za džamije47 jezikaKoristan sažetak za mujezina, imama i hatiba te propisi vezani za džamije
Knjiga pruža sveobuhvatan pregled propisa o ezanu, ikametu, imametu, džumanskoj hutbi i džamijskim adabima. Također, razmatra obaveze muezzina, imama i hatiba te naglašava važnost učenja šerijatskih propisa vezanih za ove dužnosti, kako bi se osiguralo njihovo ispravno obavljanje. Sadrži tekstove prenesene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz njihova pojašnjenja radi njihove pravilne primjene.
Islam89 jezikaIslam
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Da li si se zapitao: Ko je stvorio nebesa i Zemlju, i sve što je na njima od veličanstvenih bića? I ko je stvorio ovaj precizni i savršeni sistem u njima?
Način obavljanja namaza (kratak video klip)86 jezikaNačin obavljanja namaza (kratak video klip)
Sažeti i praktični prikaz načina obavljanja namaza, kako bismo Allahu robovali sa jasnom spoznajom te kako bi naš namaz bio obavljen potpuno sa svim ruknovima i šartovima. Način obavljanja namaza Ako želimo klanjati, moramo se očistiti od male i velike nečistoće. Klanjamo u čistoj odjeći koja pokriva naš avret. I da naše tijelo i mjesto namaza budu čisti od nečistoća. Okrećemo se prema kibli. Preporučeno je klanjati prema sutri.
الوسائل المفيدة للحياة السعيدة85 jezikaالوسائل المفيدة للحياة السعيدة
كتاب "الوسائل المفيدة للحياة السعيدة" للشيخ عبد الرحمن بن ناصر السعدي، يتناول مفهوم السعادة الحقيقية التي يسعى لتحقيقها كل إنسان. الكتاب يوضح أن السعادة تتحقق بطاعة الله ورسوله، والعمل الصالح، والإيمان. ويُقسم السعادة إلى دنيوية مؤقتة وأخروية دائمة، ويربط بينهما بالرضا الإلهي للمؤمنين. يعتمد الكتاب على الأدلة الشرعية من القرآن والسنة لتقديم الأسباب المؤدية للسعادة وكيفية تحقيقها، مما يجعله دليلاً للمسلمين لتنظيم حياتهم على بصيرة وإيمان.