'Nema nijednog roba koji učini grijeh, a zatim uzme abdest, klanja namaz, i zatraži oprost od Allaha, a da mu On neće oprostiti.
Alija je rekao: "Kada bih čuo nešto od Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni bi mi dao da od toga imam koristi onoliko koliko bi On htio. A kada bi mi neko od ashaba nešto rekao, zatražio bih od njega da se zakune. Kada se zakune, povjerovao bih mu. Kazao mi je Ebu Bekr, a on je rekao istinu, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže:
'Nema nijednog roba koji učini grijeh, a zatim uzme abdest, klanja namaz, i zatraži oprost od Allaha, a da mu On neće oprostiti.' Zatim je proučio sljedeći ajet: 'I za one koji se, kada počine veliki ili mali grijeh, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.'" (Alu Imran, 135.)
«مَا مِنْ رَجُلٍ يُذْنِبُ ذَنْبًا، ثُمَّ يَقُومُ فَيَتَطَهَّرُ، ثُمَّ يُصَلِّي، ثُمَّ يَسْتَغْفِرُ اللهَ، إِلَّا غَفَرَ اللهُ لَهُ»، ثُمَّ قَرَأَ هَذِهِ الْآيَةَ: {وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُوا أَنْفُسَهُمْ ذَكَرُوا اللهَ فَاسْتَغْفَرُوا لِذُنُوبِهِمْ} [آل عمران: 135].
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas obavještava da nema nijednog roba koji će počiniti grijeh, a potom u potpunosti uzeti abdest, klanjati dva rekata sa namjerom pokajanja od tog grijeha, te zatražiti oprost, a da mu ga Uzvišeni neće oprostiti. Allahov Poslanik je potom proučio sljedeći ajet: "I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju." (Alu Imran, 135.)
استحلفته: جعلته يقسم بأنه سمعه من النبي عليه الصلاة والسلام.
Podsticaj na obavljanje namaza i traženje oprosta nakon što se počini grijeh.
Allahov oprost je jako prostran budući da On mnogo prima pokajanje i oprašta grijehe.
Sunen Ebu Davuda (2/ 630) (1521).
Sunen Et-Tirmizi (1/ 431) (406).
Es-Sunen El-kubra, Nesai (10/ 51) (11012).
Sunen Ibn Madže (2/ 403) (1395).
Musned imama Ahmeda (1/ 179) (2).
Više (2)
فتح الباري لابن حجر (11/ 99).
النهاية في غريب الحديث والأثر (ص 674).