أحمد بن محمد بن حنبل الشيباني الإمام
الإسم
Imam Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel eš-Šejbani
اسم الشهرة
Ahmed ibn Hanbel
نبذة مختصرة
Ebu Abdullah Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel eš-Šejbani, poznat kao imam Ahmed ibn Hanbel, rođen je 164. godine po Hidžri. Bio je jedan od najistaknutijih imama islama, čija su djela i život ostavili dubok trag u historiji islamske nauke i prakse. Imam Šafija ga je opisao riječima: "Ahmed je imam u osam vrlina: imam u hadisu, imam u fikhu, imam u jeziku, imam u Kur'anu, imam u siromaštvu, imam u skromnosti, imam u bogobojaznosti i imam u sunnetu." Imao je zapaženu ulogu tokom fitne o "stvaranju Kur'ana", što ukazuje na njegovo znanje i strpljenje, zato je stekao titulu Imam ehli-sunneta. Ova titula označava da je bio onaj koji je očitovao i širio sunnet u vremenu kada su se novotarije proširile. Ovo znači da svako ko je nazvan ovom titulom je od imama sunneta, za razliku od imama novotarija, koji su novotarije osmislili i uveli. Stoga se sunnet pripisuje njegovim imamima kroz očitovanje i širenje, dok se novotarije pripisuju njihovim zagovornicima kroz izmišljanje i uvođenje. Od njegovih djela su: "El-Musned", jedna od najvećih zbirki hadisa u islamskoj tradiciji, s preko 30.000 hadisa, "Ez-Zuhd", djelo koje govori o asketizmu i bogobojaznosti, "El-Ešribe", knjiga o propisima pića, "Risala fi el-Musi'i Salateh", poslanica o pravilnom obavljanju namaza, "Er-Red 'ala ez-Zenadika vel-Džehmie", odgovor na zablude zindikā i džehmija. Njegovi učenici su zabilježili oko 60.000 šerijatskih pitanja koja su bila temelj njegovog mezheba, koji je kasnije postao poznat kao hanbelijski mezheb. Preselio je na ahiret 241. godine po Hidžri.