الفَجر

Tako mi zore,

i deset noći,

i parnog i neparnog,

i noći kada nestaje,

zar to pametnom zakletva nije?

Zar ne znaš što je Gospodar tvoj sa narodom Ad uradio,

sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,

kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;

i sa Semūdom, koji su stijene u dolini klesali,

a i sa faraonom, koji je vojsku imao,

koji su na Zemlji obijesni bili,

i smutnje na njoj umnožili,

pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio,

a Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj mene je počastvovao!”

A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio!”

A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

i da se puki siromah nahrani – jedan drugoga ne podstičete,

a nasljedstvo pohlepno jedete

i imetak pretjerano volite.

Uistinu, kada Zemlja bude u komadiće zdrobljena,

i kada dođe Gospodar tvoj, a anđeli budu sve red do reda,

i kad se tog Dana primakne Pakao; tada će se čovjek sjetiti - a na što mu je sjećanje?! –

i reći će: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”

A Dan taj nitko neće kao On kažnjavati

i nitko neće kao On u okove okivati.

A ti, o dušo smirena,

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,

pa uđi među robove Moje

i uđi u Raj Moj!