القِيَامة

Kunem se Smakom svijeta

i kunem se dušom koja sebe kori.

Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?!

Svakako, a Mi možemo izravnati jagodice prstiju njegovih.

Ali, čovjek želi negirati ono što je pred njim,

pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?”

Kada se pogled zbuni,

i Mjesec pomrači

i Sunce i Mjesec smotaju, pa sjaj izgube,

taj dan čovjek će povikati: “Gdje da se bježi?”

Ne, nema pribježišta!

Taj dan tvome je Gospodaru povratak,

taj dan čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio, obaviješten biti.

Štoviše, čovjek sebe dobro zna – sam će protiv sebe svjedok biti,

makar iznosio svoja opravdanja.

Ne izgovaraj Kuran jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio,

Mi smo ga dužni sakupiti da bi ga ti čitao.

A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo,

a poslije, Mi smo ga dužni objasniti.

Ali, naprotiv, vi ovaj prolazni svijet volite,

a onaj drugi zapostavljate.

Taj dan neka lica blistava će biti,

u Gospodara svoga će gledati.

Taj dan neka lica smrknuta će biti,

znat će da će ih snaći velika nesreća!

Pazi, kada duša dopre do ključnih kostiju

i vikne se: "Ima li vidara?"

i on se uvjeri da je to čas rastanka

i noga se uz nogu savije.

Taj dan će Gospodaru tvome privođenje biti.

Nije vjerovao i nije klanjao,

nego je poricao i okretao se,

a onda je svojima oholo odlazio.

Teško tebi! Teško tebi!

I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!

Zar čovjek misli da će zaludu ostavljen biti?!

Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci,

zatim zakvačak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini,

i od njega dvije vrste, muškarca i ženu, stvori,

i zar Taj nije kadar mrtve oživjeti?!